Sve što se događalo posljednjih godina, najave pa odjave objavljivanja novog albuma, promjene i nagomilavanje producenata (s dominirajućom rukom Dangera Mousea), upućivalo je na izostanak kreativnih iskri u pop korporaciji zvanoj U2. Posljednji studijski album “No Line On The Horizon” nije izbacio nijednu zapaženu pjesmu, što nije spriječilo da održi komercijalno najveću turneju svih vremena (u sklopu koje su i posjetili Zagreb), ali je Bona i The Edgea ozbiljno zabrinulo da je bend počeo egzistirati na staroj diskografskoj slavi. Zato se radu na novom albumu posvetilo kao minuciozno planiranoj vojnoj operaciji, ali s nadahnućem je zeznuto – kad ne ide, ne ide. Tako se strmoglavio i plan da novi album bude objavljen u travnju, pompozno najavljen ispraznim singlom “Invisible” promoviranim u stanci američkog Super Bowla uz potporu Bank Of America, jer su članovi benda shvatili da “na albumu nema dovoljno jakih pjesama”.
I kada su već neki pomislili da U2 kao diskografski aktivan bend možda ide u povijest, gotovo iz vedra neba održana je prije nekoliko dana press-konferencija na kojoj su U2 i Apple ponosno pustili novi singl “Miracle (Of Joey Ramone)” i objavili da će na iTunesu ponuditi na besplatno slušanje cijeli album. “Nije li ovo najbolji singl dosad”, busao se predstavnik Applea, “nadamo se da će cijeli album biti takav.” I doista je cijeli album “takav”, samo što “Miracle” nije ni singl mjeseca, pa ni najbolja pjesma na ovom albumu.
Naziv albuma “Songs Of Innocence” sugerira da se na njemu nalaze pjesme u kojima bend opisuje stanje svoga duha prije nego što su postali slavni. Uvodna “Miracle” opisuje kako su kao tinejdžeri prisustvovali koncertu Ramonesa, no ova pjesma, a i sve druge u kojima se kao vraćaju sebi zvuče previše svjesno odabrano, konstruirano i jednostavno nadahnuto: “Čuo sam pjesmu koja je dala smisao svijetu, sve izgubljeno odjednom se vratilo, najljepši zvuk koji sam ikada čuo.” Da se bar nešto od toga oduševljenja Ramonesima, energije i čuda čuje u ovoj manirističkoj stadionskoj pjesmi. U2 zvuče kao blazirani bogataši koji uporno pokušavaju pokazati da su isti kao prije. “Ne možeš se vratiti tamo odakle nikada nisi ni otišao”, uvjerava nas Bono pjevajući ulici svoga djetinjstva u “Cedarwood Road”.
Ništa dublje nisu ni posvete “California” i “Iris”. Prva započinje vokalnim harmonijama koje bi trebale podsjećati na Beach Boyse, ali u njihovoj pretencioznosti prije zvuče kao kakav new age zbor, a drugu je Bono posvetio majci daleko ispod upečatljivosti kojoj je Jajo prilagodio “Where The Streets Have No Name” svojoj Ruži hrvatskoj.
Nije da album nema svojih trenutaka. Solidna balada “Every Breaking Wave” ima izražajan i dirljiv Bonov vokal, iako pjesmom ostavljaju dojam da su završili tranziciju prema svojim imitatorima iz Coldplayja (dakle, s konja na magarca). Najdojmljivije pjesme na samom su kraju: “This Is Where You can Reach Me” ima snagu, ali daleko je to od Clasha kojim je pjesma kao nadahnuta, a završna balada “The Troubles” ima atmosferu “Achtung Baby” i zavodljiv vokal Šveđanke Lykke Li.
U sljedećim danima i tjednima ne dajte se prevariti marketingom. Izlazak ovog albuma možda jest medijski događaj, ali svakako nije glazbeno-sadržajni. Bend je dobio povod za novu turneju kojom će, nema sumnje, obarati nove rekorde, ali na području glazbe danas je toliko uzbudljivijih izdanja.
>> Promjenjiva snaga REM-a u ogoljenim akustičnim verzijama
>> Zapadnjačka rock glazba kao nadahnuće jugoslavenske pop kulture
Vrlo opširan članak za jedno slušanje. Mislim da je alternativan stav g. Arsena očit i nije prvi put da se navedeni gospodin odnosi prema U2 kao o korporaciji. Naravno, ima pravo, ali otkriva o sebi da baš i nije neki znalac. Čovjek koji gaji predrasude ne bi trebao raditi recenzije o onome o čemu ima predrasude. U časopisu Rolling Stone u recenziji zadnjeg U2 albuma sam recenzent priznaje da mu je trebalo dugo da "čuje" pjesmu One - čak pola godine, a Arse je sve odradio za jednu noć. Svaka čast Arsene - da sam bar ja kao ti. Imam sve albume od U2 i baš nikad niti jedan mi nije legao na prvu - zašto? Zato što ne slušam potleušice koje traju tri dana i zauvijek nestaju, a pogotovo ne puštam svojoj djeci od 5 godina albume s oznakom o roditeljske zaštite kao nevedeni novinar. Stoga i ne čudi što recenzent i ne zna što je djetinjstvo i nevinost i da ne nabrajam sve dalje. Inače, ovaj album je već na prvu drugačiji od svih prijašnjih jer je pun očitog životnog razočaranja u ljude...