Njegov životni put obilježili su događaji koji su ga odveli daleko od rodnog otoka, doveli na čelo vojnih operacija tijekom rata, a zatim i u središte jednog od najpraćenijih sudskih procesa povezanih s ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Rođen je 12. listopada 1955. u Tkonu na otoku Pašmanu. Djetinjstvo mu je obilježila obiteljska tragedija koju je doživio u najranijoj dobi. Majku je izgubio kada je imao samo četiri godine. Poginula je u eksploziji nakon što je pokušala zaštititi djecu.
"Poginula je četvrtog ožujka 1959. godine. Gradili su tada trafostanicu, zbog čega su minirali oko njihove kuće na Pašmanu kako bi dobili kamen za gradnju. Ana je bila u kući, dojila je Anicu, koja je tada imala tek mjesec dana, a Ante i Bore igrali su se u dvorištu. Ante mi je kasnije ispričao što se točno dogodilo. Ona nije čula kad su prvi put viknuli mina, a drugi put kad je to čula, izletjela je iz kuće u dvorište gdje su se igrali Ante i Boris. Uhvatila je Antu i stavila ga podase, a Boru je primila na grudi. Štiteći njih, kamen ju je pogodio i rasjekao joj glavu. U zadarskoj bolnici borila za život 19 sati", prepričala je nesretni događaj njezina sestra Marija Miočev.
Gotovina je još kao mladić napustio Hrvatsku i otišao u Francusku, gdje se pridružio Francuskoj legiji stranaca. U toj je postrojbi stekao vojno iskustvo, prošao zahtjevnu obuku i sudjelovao u vojnim angažmanima izvan Europe.
U Hrvatsku se vratio početkom Domovinskog rata, kada se zemlja suočila s oružanom pobunom i ratom. Uključio se u obranu, a zahvaljujući vojnom iskustvu i sposobnostima ubrzo je preuzeo odgovorne zapovjedne dužnosti. Njegov uspon u Hrvatskoj vojsci bio je brz, a tijekom rata postao je jedan od istaknutijih zapovjednika.
Gotovina je tijekom Domovinskog rata obnašao niz zapovjednih dužnosti. Sudjelovao je u operaciji Maslenica, vojnim djelovanjima na području Livna i Tomislavgrada te operacijama kojima su hrvatske snage napredovale prema Glamoču i Bosanskom Grahovu.
Posebno se istaknula njegova uloga u operaciji Oluja, pokrenutoj 4. kolovoza 1995. Gotovina je zapovijedao snagama na području koje je obuhvaćalo smjer prema Kninu, a hrvatske snage ušle su u grad 5. kolovoza. Nakon Oluje sudjelovao je i u operaciji Maestral u Bosni i Hercegovini.
Od 1992. do 1996. obnašao je dužnost zapovjednika Zbornog područja Split. Nakon završetka rata nastavio je služiti u Hrvatskoj vojsci. Dana 29. rujna 2000. umirovljen je, nakon što je potpisao otvoreno pismo dvanaestorice generala u kojem su se kritički osvrnuli na odnos državne vlasti prema Domovinskom ratu i hrvatskim vojnim zapovjednicima.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu podigao je optužnicu protiv Gotovine 2001. godine zbog zločina počinjenih tijekom i nakon operacije Oluja. Nakon podizanja optužnice nije se predao sudu te je sljedeće četiri godine proveo u bijegu.
Uhićen je 7. prosinca 2005. na španjolskom otoku Tenerife, na Kanarskim otocima. Nakon uhićenja prebačen je u pritvor Haaškog suda, gdje je čekao početak suđenja.
Suđenje Gotovini i generalu Mladenu Markaču počelo je 11. ožujka 2008. Tužiteljstvo ih je teretilo za zločine nad srpskim civilima tijekom i nakon Oluje te za njihovu odgovornost u sklopu zapovjednog lanca. Gotovina je odbacio optužbe.
Prvostupanjsko vijeće Haaškog suda 15. travnja 2011. osudilo je Gotovinu na 24 godine zatvora, a Markača na 18 godina. Presuda je izazvala brojne reakcije u Hrvatskoj, a organizirani su i prosvjedi potpore generalima.
Žalbeno vijeće Haaškog suda 16. studenoga 2012. poništilo je prvostupanjsku presudu i oslobodilo Gotovinu i Markača. Obojica su puštena na slobodu, a Gotovina se vratio u Hrvatsku. Njegov povratak pratilo je veliko okupljanje građana u Zagrebu. Tisuće ljudi došle su na doček, a oslobađajuća presuda bila je glavna vijest hrvatskih medija.
Dok je Gotovina bio u pritvoru, 2008. godine preminuo je njegov otac Milan, u 76. godini života. Umro je od srčanog udara u Pakoštanima. Gotovina nije zatražio puštanje iz pritvora kako bi došao na očev pogreb, nego je poslao vijenac s natpisom: "Voljenom ocu od sina Ante."
Gotovina je bio u dva braka i ima troje djece. Njegova supruga je Dunja Gotovina. Nakon povratka iz Haaga povukao se iz aktivnog vojnog života i posvetio obitelji te poslovima povezanim s morem.
Ušao je u posao s ribarstvom i uzgojem tuna na zadarskom području. O svojoj povezanosti s morem govorio je i javno: "Ja sam čovjek mora. Moji su bili ribari i težaci."
Uz poslovne aktivnosti, Gotovina se zanima za slikarstvo. Slikanjem se bavio i tijekom boravka u pritvoru u Haagu, a taj je interes zadržao i nakon povratka u Hrvatsku.
Godine 2023. darovao je vitraj župi u Pakoštanima za bratovštinu sv. Ante. Time je nastavio sudjelovati u događajima povezanima s mjestom u kojem je proveo dio djetinjstva i kojem se vratio nakon završetka sudskog procesa.
Od rođenja u Tkonu 1955. do 71. rođendana 2026. Gotovina je prošao vojnu službu u Francuskoj legiji stranaca, povratak u Hrvatsku 1991., zapovjedne dužnosti tijekom Domovinskog rata, umirovljenje 2000., uhićenje 2005., prvostupanjsku osudu 2011. i oslobađajuću presudu 2012. godine. Danas živi u Hrvatskoj, a profesionalno je usmjeren na ribarstvo i uzgoj tuna.
