FOTO Princ Harry 10 je godina bio vojnik! Došao je do čina kapetana, a poslije otkrio koliko je ljudi ubio i sve zgrozio
Princ Harry, mlađi sin kralja Charlesa i pokojne princeze Diane, slavi 42. rođendan, a čini se kako će dan provesti u krugu obitelji, supruge Meghan Markle i djece, princa Archieja i princeze Lilibet, u domovini koju je napustio prije šest godina. Njihov povratak u Veliku Britaniju krajem kolovoza, nakon kontroverznog povlačenja s kraljevskih dužnosti 2020. godine i preseljenja u Kaliforniju, označava novu eru za obitelj.
Ipak, dok se vojvoda prilagođava životu na starom kontinentu, mnogi se prisjećaju razdoblja koje je oblikovalo njegov karakter i svjetonazor više od bilo kojeg drugog - njegove desetogodišnje vojne karijere. To je bilo vrijeme u kojem je princ postao kapetan Wales, vrijeme ispunjeno ponosom, opasnošću, bratstvom, ali i odlukama koje će ga proganjati godinama kasnije i izazvati globalnu osudu.
Njegova vojna služba nije bila samo protokolarna obveza, već duboko osobno putovanje koje ga je odvelo na prve crte bojišnice u Afganistanu, stavilo u kokpit ubojitog helikoptera Apache i naposljetku nadahnulo na stvaranje ostavštine koja nadilazi kraljevske titule.
Odrastajući pod teretom kraljevskog nasljeđa i sjećanja na tragično preminulu majku, Harry je u vojsci pronašao svrhu i osjećaj pripadnosti. Nakon što je u rujnu 2004. prošao rigoroznu selekciju, u svibnju 2005. godine upisao je prestižnu Kraljevsku vojnu akademiju Sandhurst, gdje je bio poznat jednostavno kao kadet Wales.
Od samog početka bilo je jasno da Harry ne želi biti samo ceremonijalni vojnik. Javno je inzistirao na tome da ga se tretira kao i svakog drugog časnika te da ga se pošalje na prvu crtu bojišnice. "Ako kažu 'ne, ne možeš na prvu crtu', onda ne bih vukao svoju jadnu guzicu kroz Sandhurst i ne bih bio tu gdje jesam sada", izjavio je tada, jasno dajući do znanja da svoju vojnu karijeru shvaća krajnje ozbiljno.
Ta odlučnost bila je na kušnji već 2006. godine, kada je objavljeno da će njegova jedinica, pukovnija Blues and Royals, biti raspoređena u Irak. Ta je vijest pokrenula žestoku javnu i političku raspravu o tome treba li princa, trećeg u redu za prijestolje, izložiti takvoj opasnosti.
Pitanje Harryjevog odlaska u Irak pretvorilo se u nacionalnu dilemu. S jedne strane, postojala je ogromna zabrinutost da bi njegova prisutnost na bojištu predstavljala prevelik rizik. Ne samo da bi on sam bio primamljiva meta za neprijateljske snage, već bi njegova prisutnost ugrozila i živote vojnika oko njega. Svaki napad na njegovu jedinicu bio bi magnificiran, a njegovo potencijalno zarobljavanje predstavljalo bi propagandnu katastrofu. Ministarstvo obrane isprva je sugeriralo da će princ biti zaštićen od prve crte, no tadašnji ministar obrane John Reid i sam Harry snažno su se usprotivili takvom aranžmanu.
U travnju 2007. godine, načelnik britanske vojske, general Sir Richard Dannatt, osobno je donio odluku da će Harry služiti u Iraku kao zapovjednik postrojbe. Međutim, samo mjesec dana kasnije, 16. svibnja, general Dannatt je povukao svoju odluku. Obavještajni podaci o specifičnim prijetnjama protiv princa postali su previše ozbiljni da bi se ignorirali. Palača je objavila priopćenje u kojem je izraženo Harryjevo duboko razočaranje, iako je naglašeno da će poštovati odluku. San o tome da bude samo "jedan od dečkiju" naizgled je bio uništen.
Ipak, vojno zapovjedništvo pronašlo je način da ispuni prinčevu želju za aktivnom službom, ali pod velom stroge tajnosti. U dogovoru s britanskim medijima, koji su pristali na potpuni embargo na izvještavanje, Harry je krajem 2007. godine potajno raspoređen u Afganistan. Deset tjedana služio je u opasnoj provinciji Helmand kao prednji zračni kontrolor, ključna uloga koja uključuje koordinaciju zračnih napada na talibanske položaje s kopna.
Bio je to prvi put da je član britanske kraljevske obitelji služio u ratnoj zoni još od njegova strica, princa Andrewa, koji je bio pilot helikoptera u Falklandskom ratu. Harry je obavljao patrolne dužnosti u neprijateljskim područjima i, kako je kasnije objavljeno, pomogao je postrojbi Gurkha u odbijanju napada talibanskih pobunjenika. Misija je, međutim, naglo prekinuta u veljači 2008. godine, kada su njemački tabloid Bild i australski časopis New Idea prekršili medijski embargo i otkrili njegovu lokaciju. Zbog neposredne opasnosti, princ je hitno povučen iz Afganistana, ponovno frustriran što ga njegov status sprječava da dovrši svoju misiju.
Odlučan da se vrati u borbu, ali na način koji bi minimalizirao rizik za suborce na tlu, Harry se odlučio na prekvalifikaciju. Slijedeći stope svog oca, brata i strica, započeo je zahtjevnu obuku za pilota vojnog helikoptera. U travnju 2011. godine, nakon godina napornog učenja i treninga, stekao je kvalifikaciju za upravljanje jednim od najsofisticiranijih i najubojitijih strojeva u arsenalu britanske vojske - jurišnim helikopterom Apache. Bio je to stroj koji je omogućavao djelovanje s relativne sigurnosti visine, a istovremeno pružao presudnu podršku pješaštvu. Ubrzo nakon toga, promaknut je u čin kapetana.
Njegova predanost i vještina nisu prošle nezapaženo. U listopadu 2011. poslan je u američke vojne baze u Kaliforniji i Arizoni na završnu fazu obuke, koja je uključivala gađanje bojevom municijom i napredne taktičke vježbe. Njegova nova uloga kopilota i topnika na Apacheu otvorila mu je vrata za povratak u Afganistan, ovoga puta ne u tajnosti, već kao punopravni sudionik sukoba.
U rujnu 2012. godine kapetan Wales vratio se u provinciju Helmand, u golemu zračnu bazu Camp Bastion, na svoju drugu i posljednju misiju, koja je trajala dvadeset tjedana. Kao dio 662. eskadrile, letio je u brojnim borbenim misijama. Njegov posao, kako ga je sam opisao, svodio se na jednostavnu, ali smrtonosnu formulu: "Oduzeti život da bi se spasio život." U intervjuima koje je davao tijekom boravka u bazi, govorio je o jedinstvenom osjećaju normalnosti koji je doživljavao u vojsci.
"Moj otac me uvijek pokušava podsjetiti tko sam i slične stvari. Ali vrlo je lako zaboraviti tko sam kad sam u vojsci. Svi nose istu uniformu i rade istu stvar," rekao je. Život u bazi, u kontejnerskom smještaju koji je dijelio s drugim pilotom, ispunjen igranjem videoigara i gledanjem filmova, bio je drastičan odmak od života u palači. Ipak, čak i tamo, nije mogao u potpunosti pobjeći od svog statusa. "Odlazak u kantinu mi nije normalan jer svi bulje u mene, i to je jedna stvar koju ne volim ovdje... gledaju me kao princa Harryja, a ne kao kapetana Walesa, što je frustrirajuće."
Godinama nakon što je napustio vojsku, Harry je u svojim memoarima "Spare", objavljenim 2023. godine, iznio šokantno priznanje koje je odjeknulo svijetom. Otkrio je da je tijekom svoje druge misije u Afganistanu ubio 25 talibanskih boraca. Preciznost te brojke, kako je objasnio, omogućile su mu kamere na nosu njegovog helikoptera. "Nije to brojka koja me ispunjava zadovoljstvom, ali me ni ne sramoti", napisao je, dodajući kako u žaru borbe o njima nije razmišljao kao o "ljudima", već kao o "šahovskim figurama" koje su uklonjene s ploče.
To hladno i dehumanizirajuće priznanje izazvalo je lavinu kritika. Visoki vojni dužnosnici u Velikoj Britaniji osudili su ga zbog narušavanja nepisanog pravila da vojnici ne govore o broju ljudi koje su ubili. Kritičari su tvrdili da takva izjava ugrožava njegovu osobnu sigurnost i pruža propagandni materijal ekstremistima. Talibani su oštro reagirali, poručivši da to nisu bile šahovske figure, već ljudi s obiteljima koji su čekali njihov povratak. Harry je branio svoju otvorenost, tvrdeći da je važno biti iskren o realnosti rata.
U kasnijim intervjuima pokušao je kontekstualizirati svoje iskustvo, govoreći o etičkim dilemama rata i teškom procesu pomirenja s vlastitim djelima. "Ne znam možete li se ikada u potpunosti pomiriti s bolnim elementima ratovanja", izjavio je za magazin People. "To je nešto s čime se svaki vojnik mora suočiti." Naglasio je da razgovor o tim iskustvima, koliko god bio težak, predstavlja ključan dio njegovog vlastitog "puta iscjeljenja" te se nadao da će njegova iskrenost pomoći i drugim veteranima. "U tim razgovorima često govorimo o dijelovima naše službe koji nas proganjaju - izgubljenim životima, oduzetim životima. Ali i o dijelovima naše službe koji nas liječe i životima koje smo spasili," pojasnio je, ističući dualnost vojničkog poziva. Njegova služba, kako je rekao, bila je njegova "dužnost, posao i služenje" domovini, a on je učinio sve što je mogao da bude najbolji vojnik za kojeg je obučen.
Desetljeće provedeno u uniformi Harry je opisao kao "najsretnije razdoblje u mom životu, bez sumnje", jer je tada, kako kaže, mogao biti samo jedan od mnogih, bez tereta titule. Vojnu službu napustio je u lipnju 2015. godine, opisavši tu odluku kao "vrlo tešku". No, njegova povezanost s oružanim snagama nije prestala. Inspiriran američkim "Warrior Games", natjecanjem za ranjene vojnike, 2014. godine osnovao je Invictus Games, međunarodno sportsko natjecanje za ranjene, ozlijeđene i bolesne veterane. Taj je projekt postao središnji dio njegovog javnog djelovanja i trajna ostavština njegove vojne službe, platforma koja je pomogla tisućama veterana diljem svijeta da kroz sport pronađu novi smisao i snagu za oporavak.