FOTO Dan kada je cijela regija plakala: Prije 19 godina poginuo je Toše Proeski
U rano jutro 16. listopada 2007. godine, vijest o strašnoj prometnoj nesreći kod Nove Gradiške šokirala je cijelu regiju. U stravičnom sudaru na autocesti život je izgubio Toše Proeski, mladić sa samo dvadeset i šest godina. U tom je kobnom trenutku on bio na samom vrhuncu svoje bogate i izuzetno uspješne glazbene karijere. Njegov automobil zabio se u prikolicu kamiona, a pjevač je od siline udarca preminuo na mjestu događaja. Taj mračni utorak zauvijek je ugasio jedan od najsjajnijih talenata na ovim prostorima, ostavivši iza sebe nepreglednu vojsku tužnih obožavatelja.
Todor Proeski, kojeg su mnogi s pravom nazivali balkanskim anđelom, rođen je 25. siječnja 1981. godine u Prilepu. Nedugo nakon rođenja obitelj se preselila te je on odrastao u Kruševu, slikovitom gradiću u zapadnom dijelu Makedonije. Njegovi roditelji Nikola i Dominika vrlo su rano prepoznali njegov izniman glazbeni talent koji je naslijedio upravo od njih. Svoj prvi veliki javni nastup imao je sa samo deset godina na jednoj dječjoj školskoj priredbi. Tamo je oduševio prisutne, a već s dvanaest godina nastupio je na poznatom dječjem festivalu Zlatno slavejče.
Službeni početak njegove uzlazne profesionalne karijere vezuje se uz 1997. godinu, kada je odnio uvjerljivu pobjedu na glazbenom festivalu Melfest. Nedugo nakon toga počeo je blisko surađivati s poznatim makedonskim skladateljem Grigorom Koprovim. Upravo je on za mladog pjevača napisao neke od njegovih prvih i najznačajnijih velikih pop hitova. Njegov debitantski album "Nekade vo nokta" objavljen je 1999. godine, a publika je odmah prepoznala nevjerojatnu emociju koju je prenosio glazbom. Nakon što je uspješno pokorio makedonsko tržište, krenuo je u polagano osvajanje ostatka bivše države.
Ono što ga je izdvajalo od drugih izvođača nije bio samo besprijekoran glas, već i njegova topla osobnost te iskrena ljubav prema publici. Njegova prepoznatljiva rečenica kojom se na makedonskom jeziku redovito obraćao fanovima na koncertima značila je da ih on zaista sve voli. Svojedobno ga je čak i poznati britanski BBC u jednoj svojoj velikoj reportaži nazvao balkanskim Elvisom Presleyjem. Time su stranci vrlo jasno prepoznali njegov golemi utjecaj i regionalnu popularnost koja je preskakala sve jezične i nacionalne barijere. Koliko god je bio nevjerojatno slavan, do samog svog tragičnog kraja ostao je prizemljen i sasvim jednostavan mladić iz provincije.
Njegov proboj na regionalno tržište dodatno je ubrzan pobjedom na beogradskom festivalu Beovizija s pjesmom "Čija si", koja je preko noći postala ogroman hit u svim državama bivše Jugoslavije. Godine 2004. dobio je čast predstavljati svoju domovinu na Euroviziji u Istanbulu. Tamo je nastupio s pjesmom "Life", koja je zapravo bila engleska verzija njegovog hita "Angel si ti". Iste te godine potpisao je važan diskografski ugovor i počeo ozbiljnije graditi karijeru u Hrvatskoj, gdje ga je publika odmah objeručke prihvatila. Jedan od ključnih trenutaka za njegovo pozicioniranje na hrvatskom tržištu bio je veliki hit "Lagala nas mala". Tu je energičnu pjesmu otpjevao u duetu s poznatim pjevačem Tonyjem Cetinskim, a ona se mjesecima vrtjela na svim lokalnim radio postajama.
Nakon toga uslijedio je album "Dan za nas", snimljen na hrvatskom jeziku, kojim je zacementirao svoj status najveće regionalne zvijezde. Njegove predivne pjesme "Srce nije kamen", "Igra bez granica", "Pratim te", "Veži me za sebe" i "Volim osmijeh tvoj", koju je snimio s Antonijom Šolom, mjesecima nisu silazile s vrhova radijskih top ljestvica. Bio je jedini inozemni izvođač koji je osvojio glavnu nagradu Hrvatskog radijskog festivala, i to čak dva puta tijekom svoje bogate karijere.
Osim pop hitova prepunih zaraznog ritma, Toše je pokazao svoju nevjerojatnu glazbenu širinu objavivši specifičan album "Božilak". Taj je hvaljeni nosač zvuka sadržavao četrnaest tradicionalnih makedonskih pjesama koje je izveo uz moćnu pratnju velikog simfonijskog orkestra. Njegova interpretacija poznate narodne pjesme "Zajdi, zajdi, jasno sonce" i danas se smatra jednom od najemotivnijih i najsavršenijih na ovim prostorima. Iako je bio apsolutni miljenik žena i uživao enormnu medijsku popularnost, glazba je uvijek i u svakom trenutku bila njegov jedini pravi fokus. Nikada nije prestao raditi na usavršavanju svog moćnog vokala, tražeći nove načine kako bi publici pružio još bolji doživljaj. Zbog toga je putovao u inozemstvo i uzimao satove pjevanja u New Yorku, i to kod proslavljenog glazbenog pedagoga koji je nekada podučavao i samog Luciana Pavarottija.
Svoj posljednji veliki koncert održao je pred više od dvadeset tisuća ljudi na prepunom gradskom stadionu u Skopju. Taj se glazbeni spektakl zbio petog listopada, samo jedanaest dana prije nego što će mu tragična pogibija zauvijek prekinuti životni put. Sav prihod s tog veličanstvenog oproštajnog nastupa plemenito je namijenio za potpunu obnovu osnovnih škola diljem Makedonije. Ljudi iz njegovog osiguranja i brojni bliski prijatelji često su medijima prepričavali kako je uvijek nekako našao vremena za apsolutno svakog obožavatelja. Čak i kada je bio strašno iscrpljen od napornih turneja, dugih putovanja i cjelodnevnih medijskih obveza, nikada nije odbio potpisati autogram ili se fotografirati s prolaznicima. Kroz cijeli svoj život vodio se isključivo vlastitim kršćanskim motom da čovjek jednostavno mora činiti dobro svima.
Sve je potpuno stalo onog kobnog jutra na autocesti prema Zagrebu. Toše je tragično preminuo na samom mjestu nesreće, dok su njegovi suputnici preživjeli sudar s teškim kamionom. Vijest o njegovoj smrti brzinom je munje preplavila sve medijske portale i proširila se svim zemljama bivše države. Mediji su neprestano izvještavali o detaljima nesreće, dok su radijske postaje u znak pijeteta puštale isključivo njegove najtužnije balade. Tisuće šokiranih građana u suzama su odmah počele izlaziti na glavne trgove svojih gradova paleći svijeće za svog omiljenog pjevača. Vlada tadašnje Republike Makedonije hitno je poslala vojni helikopter po njegovo tijelo, a sljedeći dan proglašen je nacionalnim danom žalosti u cijeloj zemlji.
Državni pogreb uz visoke vojne počasti održan je u njegovom rodnom Kruševu, točno sedamnaestog listopada iste godine. Posljednjem ispraćaju prisustvovali su najviši državni dužnosnici, brojne strane diplomatske delegacije te kolege glazbenici iz apsolutno cijele regije. S njima se okupilo i na desetke tisuća potpuno uplakanih građana koji su došli reći svoje posljednje zbogom velikom umjetniku. Povjesničari i kroničari društvenih zbivanja smatraju da takav masovni i spontani izljev tuge na ovim prostorima nije zabilježen još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegov grob vrlo je brzo nakon pokopa postao pravo mjesto hodočašća za brojne neutješne obožavatelje. Ljudi iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te daleke Slovenije svake godine dolaze odati počast čovjeku koji je glazbom savršeno spajao različite narode.