Krv, sakaćenja i seks: Bajke kojima su se uspavljivali milenijalci današnji roditelji ne bi odobrili
Bajke uz koje su odrastali milenijalci i pripadnici starijih generacija danas zvuče kao scenariji za horor, pogotovo kad se zaviri u njihove izvorne verzije. Nekad su se bez razmišljanja čitale djeci, i to prije spavanja, a 'mračni' dijelovi prolazili su kao pouka ili zabava. Evo nekoliko primjera koji definitivno ne bi dobili zeleno svjetlo kod današnjih roditelja i pedagoga.
Pepeljuga: U ranim verzijama priče, Pepeljugine polusestre ne gube samo šansu za bal, nego doslovno sakate vlastita stopala kako bi ugurale nogu u cipelicu. Nakon toga, u nekim inačicama, ptice im iskljucaju oči kao kaznu za laž i pohlepu. Poruka je jasna, ali cijena je brutalna i daleko od današnje ideje 'nježne' bajke.
Snjeguljica: U izvornoj priči zla kraljica ne želi tek dokaz da je Snjeguljica mrtva, nego traži njezine organe, najčešće srce i pluća, kao 'trofej'. Kasnije, kazna zloj kraljici nije samo sramota nego i ples u užarenim željeznim cipelama dok ne umre. Teško je zamisliti takvu scenu kao uspavanku, ma koliko pouka bila da se zlo se uvijek kažnjava.
Crvenkapica: Najpoznatija šokantna varijanta nije ona u kojoj vuk 'samo' pojede baku, nego detalji koji tome prethode. Naime, u nekim starijim verzijama djevojčici lažna baka posluži meso i krv pa tek onda ona shvati što se događa. U pojedinim inačicama nema ni spasitelja lovca, priča jednostavno završava tako da vuk pobijedi.
Ivica i Marica: U ranim verzijama ove priče roditelji ne zalutaju slučajno s djecom u šumi nego ih svjesno ostave ondje jer ih ne mogu prehraniti. Vještica ne prijeti samo peći. Ona djecu tovi kao stoku, planirajući ih pojesti. Čak i kad se priča 'ispegla', ostaje jeziva ideja da najgori scenarij za djecu mogu napisati odrasli ljudi.
Matovilka: U starijim verzijama, Matovilka i princ nisu samo romantični par. Aluzije na seksualni odnos i trudnoću su mnogo izravnije nego u modernim adaptacijama. Princ u toj priči završava slijep, i to nakon što padne u trnje koje mu probija oči. Matovilka pak luta svijetom s njihovom izvanbračnom djecom.
Mala sirena: Originalna Andersenova priča daleko je tužnija od verzije koju većina pamti iz crtića. Svaki korak sireni uzrokuje bol na nogama kao da hoda po noževima, a nagrada nije sigurna ni kad žrtvuje glas. Na kraju ne dobije princa, nego se slomi, nestaje i pretvara u morsku pjenu. Tako dobivamo romansu koja završava kao egzistencijalna kazna.
Žabac kraljević: U blažim verzijama dovoljno je poljubiti žapca, ali u ranijim varijantama 'preobrazba' se događa tek nakon nasilnog čina. Primjerice, kad princeza u bijesu žapca baci o zid. Ideja da je agresija okidač za nagradu danas zvuči posebno problematično, pogotovo u pričama koje bi trebale učiti nježnosti i dobroti.
Vuk i sedam kozlića: U starijim verzijama priče vuk proguta cijele kozliće, a majka koza ih u trbuhu nalazi žive, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Zatim slijedi prizor koji današnjim roditeljima zvuči kao čisti horor: vuku se raspara trbuh, kozlići se izvade, unutra se utrpa kamenje i sve se zašije. Kad vuk ode na bunar, kamenje ga povuče na dno. I čiča miča, gotova je priča!
