Zašto Urša ne podnosi Tomu

Kad sam prošli tjedan napisao da je gradnja garaže ispod zagrebačkog HNK u interesu građana i da ne ugrožava baštinu, čitatelj skriven pod nadimkom “drInternet” mi je poručio: “Samo tako naprijed, gospon Pavičić, i dobit ćete penthouse kod Tome”. Nisam imao pojma da moji tekstovi toliko vrijede, ali kad je već tako, evo još jednoga o sličnoj temi, pa da se taj posao s Tomom što prije svrši. Samo, je li Tomo na kojeg misli “drInternet” ovaj Tomo o kojem kanim pisati? Nadam se da jest, jer ako nije, ostadoh bez luksuzne nadstrešnice nad mirnim krovovima zagrebačkim.

Dakle, Tomo Horvatinčić (r. 1948. u Rakovu Potoku kraj Samobora, kao dijete se s roditeljima odselio u Pleternicu kraj Požege, diplomirao na srednjoj i višoj prometnoj školi, apsolvirao na hotelijerskom fakultetu, radio kao prometnik i prometni policajac, neko se vrijeme u Njemačkoj bavio ugostiteljstvom, a onda i u Jugoslaviji, u neovisnoj Hrvatskoj širi poslove na građevinarstvo, ženio se dva puta, ima dva sina, prebolio rak, vrlo imućan) kao građevinski poduzetnik htio bi urediti i u privlačno mjesto za život pretvoriti zapušteni gradski blok između Ilice i Varšavske ulice. U projekt ulaže svoj novac, a kad bude gotov, od njega će imati koristi ne samo oni koji u Cvjetnome prolazu budu stanovali nego i svi koji oko njega već žive, kao i cijeli Zagreb.

Horvatinčić (koji, naravno, nije anđeo, ali takvih u biznisu nigdje nema) ima volju, riskira, gradi, no neprestano je na meti male, ali glasne skupina građana, nekakvog ostatka bivšeg Soc. saveza, koja je uvjerena da samo ona ima pravo na grad, uključujući i pravo da poduzetnika i njegova slavnog arhitekta Podreccu proglasi društvenim štetočinama. Otpor pretvorbi trulih šupa u kristalne prostore kulminirao je nedavnim nasilnim zaustavljanjem radova na gradilištu. Policija se, nakon višednevnog oklijevanja, odvažila i prekinula iritantnu blokadu Varšavske ulice, a nekolicinu “pravaša” strpala u rešt.

Kao heroina kontejnerske revolucije izvikana je glumica Urša Raukar (r. 1960. u Zagrebu, završila gimnaziju, srednju glazbenu školu i kazališnu akademiju, od 1983. zaposlena u kazalištu za mlade, svira klavir i “nešto malo harmoniku”, vrlo imućna), koja bi, da može, Horvatinčića nabila u top i poslala na Mars, zajedno s njegovim jahaćim čizmama i Podreccinim “Kristalima”. Otkud tolika netrpeljivost prema privatnom poduzetniku i njegovu “krupnom kapitalu” uloženom u koristan gradski projekt? Pa g. Tomo obnavlja baš ono do čega je gđi Urši, navodno, osobito stalo – Zagreb! Zašto ga ona unatoč tome ne podnosi?

O političkoj pozadini nekom drugom prilikom, a u ovoj kao odgovor nudim sukob dvaju načela: načela slobodnog, rizičnog djelovanja i načela sigurne zavjetrine iz koje se puca po onima na vjetrometini. Tomin je princip “radim, gradim”, Uršin “ne dirati”. U skladu s metaforikom iz Varšavske, njega zanima Troja, a nju trojanski konj. I kako onda da ga voli! “drInternet”, je li dovoljno za penthouse?