Zašto ne i menadžeri u mantiji

Raskidanje poslovnog odnosa Zagrebačke nadbiskupije s tvrtkom Molteh, iza koje je, po svemu sudeći, i general Vladimir Zagorec, izaziva različite komentare, kao i nakon prve vijesti o gradnji Prebendarskih vrtova u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici koja je povjerena toj tvrtki. Pitanje je treba li taj crkveni projekt pohvaliti ili pokuditi ne uzimajući u obzir je li iza Molteha još uvijek Zagorec ili nije?

Tvrtka je jedina zadovoljila sve rigorozne uvjete javnog natječaja i zbog toga je dobila posao, kako to biva. Da je bilo drukčije, bila bi lakrdija. Stoga crkveni ljudi u tom pogledu nisu imali alternativu, osim odustati uopće od samoga projekta.

Treba uzeti u obzir da su Crkvi u Hrvatskoj već odavna presušili donacijski izvori zahvaljujući kojima je velikim dijelom, uz vjerničke milodare, financirala svoje djelatnosti i svoje ljude, kako za komunizma tako i za rata. I ono malo što je ostalo, kroz pojedine zaklade, polako nestaje. Iako možda i zbog same domaće nespretnosti, možda i zbog pomanjkanja kvalitetnih programa.

Puno je vike na Crkvu zbog današnjeg načina njezina financiranja, iako je to samo jedan dio, ali ta je vika djelomice  i s pravom jer dosad nijedan crkveni prelat nije javno i glasno objasnio kako se i gdje troši novac poreznih obveznika. A javnost na to ima pravo, i vjernička i nevjernička, jer novac je od svih njih. Pa da je samo i od vjernika, i oni i te kako imaju pravo to znati.

S druge strane, za razliku od crkvenih institucija u svijetu, u nas se gotovo uopće nije razvila tržišna svijest u glavama velike većine crkvenih ljudi, pa će tako teret financiranja danas gotovo potpuno pasti na državu, vjernike i zaduživanja u bankama. Dovoljno je samo prisjetiti se trakavice s dionicama Croatije osiguranja, hoće li ih Crkva dobiti ili neće. Država je manipulirala, isprobavala teren, ali i vodeći crkveni ljudi bili su katastrofalno neodlučni. A danas se o tome ne čuje više gotovo ništa.

Zato ovaj projekt u Tkalči ne bi trebalo pokuditi, nego na sva zvona pohvaliti, jer je to zacijelo pionirski iskorak, koliko god se on nesretno, ni kriv ni dužan, isprepleo s aferom oko Zagorca.
Crkva je institucija s duhovnom dimenzijom, ali ima i materijalne potrebe, kao i svaka druga organizacija. Ako se sama počinje snalaziti u tržišnim uvjetima, ako bude sve inovativnija, bit će to olakšanje i za državu i za sve porezne obveznike. A dugoročno će Crkvi osigurati neovisnost i stabilnost. Samo kad bi među crkvenim ljudima bilo više takvih glava koje tako razmišljaju.