Promatrajući grad koji se mijenja brže nego što ga naša sjećanja mogu pratiti, shvatio je da gubimo vizualni kod našeg odrastanja u moru generičkih, modernih prizora pa je Filip Filković Philatz odlučio spasiti prošlost od zaborava serijalom kratkih videozapisa koje objavljuje na društvenim mrežama pod nazivom "Spomenar". Njegovi nostalgični prizori starog Zagreba, rekonstruirani uz pomoć umjetne inteligencije, već mjesecima oduševljavaju tisuće ljudi, bude uspomene i izazivaju emocije koje mnogi nisu osjetili godinama.
– Važno mi je naglasiti da "Spomenar" nije pokušaj dokumentarne rekonstrukcije prošlosti u smislu povijesne točnosti. Ne rekonstruiram kako je nešto objektivno bilo, nego kako se pamti i kako ostaje zapisano u emocionalnoj memoriji. To je interpretacija sjećanja, a ne arhivska rekonstrukcija – naglašava Philatz, inače poznati redatelj, ali i autor projekta “Mali Zagreb”, serije minijaturnih instalacija na ulicama grada. Iako su njegova sjećanja inicijalna iskra, projekt je, kaže, zamišljen kao kolektivna memorija. Fragmenti djetinjstva, mirisi, okusi, prizori o kojima su mu pričali roditelji, sve to čini temelj vizualnih priča koje nastaju, objašnjava.
– Rekonstruiram svoj Zagreb, analogni osjećaj mira koji smo svi imali prije digitalne buke. To je interpretacija povijesti kroz prizmu osjećaja, a ne samo arhiva. Svako sjećanje već je vrsta montaže. Naš um izostavlja, idealizira, fragmentira i ponovno slaže događaje – govori. Proces nastanka videa, nastavlja, započinje tamo gdje tehnologija prestaje, na papiru i u glavi. Scenarij nastaje bez pomoći umjetne inteligencije jer, kako kaže, verbalizacija misli treba biti isključivo ljudski teritorij. Tek potom u proces ulazi AI koji mu pomaže vizualizirati ono što fizički više ne postoji. U tome koristi vlastite arhive, kao i stare obiteljske fotografije, tražeći "vizualnu istinu" kroz gotovo detektivski rad.
– Razlikujem arhiv i memoriju. Arhiv je statičan i pokušava sačuvati činjenice, dok je memorija dinamična i stalno reinterpretira ono što smo proživjeli. Tako da AI koristim unutar tog prostora memorije – objašnjava autor. Umjetnu inteligenciju, dodaje, doživljava kao digitalnu alkemiju, alat koji, uz njegovu režiju, postaje produžetak mašte.
– AI je ovdje šegrt, ja sam taj koji donosi odluke i usmjerava – ističe Philatz. A koliko traje izrada jednog "Spomenara", kaže, teško je precizno odrediti. Tehnička izvedba varira, no priprema i kuriranje traju danima. Ne broji, dodaje, sate renderiranja, nego sate provedene u traženju onog jednog, savršenog frejma koji prvenstveno u njemu, a zatim i u gledatelju izaziva katarzu, a proces ne završava dok video ne počne "disati" onako kako je zamislio. Reakcije publike potvrđuju da u tome uspijeva. Poruke ljudi koji u njegovim videima prepoznaju vlastite zaboravljene trenutke za njega su, napominje, najveća potvrda smisla projekta.
– To je dokaz da je "Spomenar" serijal koji je ključ za otključavanje njihove privatne arhive sjećanja. Ljudi stalno šalju ideje, komentare, dosjetke i dogodovštine. Kroz te poruke možeš doslovno osjetiti mirise, zvukove i emocije. Oni žele osjetiti, i dok god je to tako, ja im to želim omogućiti – ističe, dodajući kako uz sve te ideje koje prima, ipak zadržava jasnu autorsku granicu, ne pokušava rekonstruirati sve što mu se predloži, već bira motive s univerzalnim emocionalnim kodom koji se uklapaju u vizualnu i dramaturšku logiku projekta. Osobno su ga, pak, najviše dirnule scene snježnog Zagreba, obasjanog prigušenim svjetlom uličnih lampi.
– Postoji nešto u toj tišini snijega što savršeno sumira sigurnost našeg djetinjstva. Svaki put kad uspijem rekonstruirati tu specifičnu temperaturu slike koje se sjetim, osjetim da sam uspio u svojoj misiji jer me vrati nazad. Primjerice, neki dan sam rekonstruirao svoju i bratovu dječju sobu. I u jednom trenu sam, zbog te fotografije, mogao osjetiti miris knjiga na policama, mirisa fototapete na zidu i miris maminog opranog zastora. To je nevjerojatno, mirisi koje u tom obliku nisam osjetio godinama – opisuje nam. A upravo u tim trenucima najintenzivnijeg prisjećanja otvara se i najdublji, najosjetljiviji sloj njegova rada. Jer, "Spomenar" nije samo potraga za izgubljenim prizorima grada, nego i intimna borba s onim što je nepovratno nestalo.
– Najemotivniji, a ujedno i najžalosniji dio ovog mog procesa jest spoznaja da sam zaboravio glas svoje majke. Preminula je od raka pluća prije 13 godina i, usprkos svim naporima, taj je zvuk s vremenom izblijedio – govori Philatz. Iako mu tehnologija omogućuje da rekonstruira gotovo sve, tu, kaže, ipak zastaje.
– To je video koji možda nikada neće biti snimljen jer neke su uspomene toliko svete da se bojim da bi ih digitalna rekonstrukcija mogla okrhnuti – priznaje autor. Na kraju, kaže, cilj "Spomenara" je da ljudi osjete mir. Da na par minuta prestanu "skrolati" i osjete povezanost sa sobom i svojom poviješću. Ako video u gledatelju izazove duboki uzdah olakšanja ili prepoznavanja, njegov je posao obavljen, zaključuje.