Pandemija, lockdown, inflacija, rat. Obeshrabrujući scenariji nisu spriječili petero mladih Zagrepčana da pokušaju ispuniti svoje snove, a odlučili su i da pritom sreću neće tražiti izvan granica Hrvatske. Nitko od njih usto nije stariji od 25 godina, no imali su dovoljno hrabrosti da se odluče pokrenuti svoj biznis, i to u poprilično zanimljivim područjima.
Od ideje do obrta tri mjeseca
Poput studija za tetoviranje koji je, kažu, i mjesto za druženje, a otvorili su ga Milica Katić i Filip Francki. Njihov je “Mystic Ink” službeno počeo raditi u siječnju, a prvotna im je želja bila, ističu osebujni vlasnici, oboje 23-godišnjaci, približiti tattoo scenu svima zainteresiranima te osigurati prostor za kolege koji ga nemaju.
– Ideja je bila stvoriti “community” u kojemu i naši prijatelji mogu tetovirati, a klijentima i mladima koji dođu u studio pružiti sigurnost i ponuditi savjete – govori Milica, koja ima 17 tetovaža, a neke je i sama sebi radila. Filipu su pak ljubav još od osnovne škole pa je, ističe, bilo samo pitanje vremena kada će mu postati i posao.
– Milicu sam upoznao 2019., kada sam se vratio s Kanarskih otoka kako bih završio Rock-akademiju. I odmah smo kliknuli, zbog čega sam i ostao u Hrvatskoj. Zajedno smo radili u jednoj tvrtki, ali Milica je lani u srpnju dala otkaz, što je bila prekretnica. Počeli smo istraživati što je sve potrebno za otvaranje obrta i završili ovdje – objašnjava.
Hrvatska nema školu za tattoo majstora, ali postoje tečajevi u organizaciji poznatih studija po čijem se završetku dobije certifikat. Za ostvarenje cilja pak, slažu se, bilo je potrebno puno odricanja, morali su i štedjeti, a iako je na početku bilo i trzavica, jer se ljubav i posao ponekad teže sastaju, razgovorom se, napominju, može sve riješiti. I sad svima preporučuju da se okušaju u biznisu i postanu svoji šefovi. Papirologije ima dosta, ističu, ali nije prekomplicirana, a od ideje do realizacije stigli su za tri mjeseca. Toliko im je trebalo da nađu prostor, prikupe papire i otvore studio.
– Imamo i sreću što nas je život spojio s ljudima koji rade ovakve stvari i otvorili su obrt pa su nas u sve uputili. Podrška bližnjih jako je važna, a kod nas je ne manjka – ističe Milica.
Smatraju da je Hrvatska zemlja koja mladima daje šansu za ostvarivanje potencijala, samo je potrebno pokazati inicijativu i ambicioznost. I biti ustrajan, napominju.
– Ako vam je cilj ući u biznis da biste odmah ostvarili profit, nemojte ni ulaziti. Potrebna su odricanja, ali na kraju se isplati. I ne treba razmišljati kako i kamo otići iz Hrvatske sa stavom da ovdje nema posla. Ima, a ako ga ne nađete, napravite ga. Pogrešno je što svi gledaju samo trenutačno stanje i odustaju od planova. Treba gledati naprijed i zapitati se gdje ćeš biti za deset godina ako nastaviš gurati sad kad je najteže – optimističan je Filip.
Još jedan par koji je odlučio testirati svoju ljubav u poslovnom okruženju studenti su komunikologije Hana Smiljanić i Tino Katalinić, kojima je pandemija zapravo i otvorila put za biznis. Pokrenuli su profil Luxuria, koji educira male poduzetnike o mogućnostima društvenih mreža.
– Nisam bila sretna na plaćenoj praksi niti sam radila stvari za koje sam smatrala da sam sposobna. I dosadile su mi odbijenice i pusta obećanja pa sam odlučila iskoristiti svoj talent i izgraditi si posao – objašnjava 24-godišnja Hana kako je sve počelo. Slično je iskustvo imao i Tino, kojemu su također 24 godine, a kad ga je šefica tijekom pandemije prestala zvati, shvatio je da više nema što izgubiti. Većih financijskih ulaganja na početku nisu imali, ali kažu da su prvi mjeseci bili najgori jer su ljeto, umjesto na moru kao njihovi prijatelji, proveli na sastancima u Zagrebu.
– Potom je krenuo pravi posao. Povezali smo se s raznim ljudima i prihodi su nam se u rujnu povećali tri do četiri puta. Budući da je obujam posla bio veći, u tom razdoblju nam je i veza malo patila. Imali smo puno obveza za posao i fakultet, a premalo vremena, što je dovodilo do svađa i tenzija, ali nas je još više zbližilo i ojačalo – govori Tino.
Opisuju se kao digitalni nomadi jer im za posao trebaju samo laptop, internet i znanje. Može ih se naći na svim platformama, od Instagrama i TikToka do Facebooka i LinkedIna. Napominju i da im je početak bio pomalo turbulentan jer su danas mnogi uvjereni da znaju sve o društvenim mrežama, a najveći je problem kod vlastitog biznisa, dodaju, to što si ne možeš dopustiti da odbiješ klijenta, bez obzira na to zove li u šest ujutro ili u deset navečer.
– Možda je najveća prepreka bilo to što su nas nerijetki doživljavali kao klince – prisjeća se Hana. No gledali su naprijed i gradili brend, što su prepoznali i profesori Digitalne akademije, na kojoj su nedavno počeli predavati. To će im iskustvo dobro doći jer se nadaju da će jednoga dana imati i svoj kolegij o društvenim mrežama na fakultetu, a također žele biti inspiracija mladima da se okušaju u novim stvarima. Ni oni ne planiraju odlaziti iz Hrvatske, a uskoro namjeravaju osnovati i udrugu koja bi davala besplatne savjete. Dugoročni cilj im je tvrtka, a oboje su optimistični i smatraju da se sve može ostvariti ako si spreman raditi.
– Imaš li viziju i volju, sve se isplati. Ali ako si kao kokoš i vidiš samo ono što ti je u tom trenutku dano, izgorjet ćeš – zaključuje Tino.
Poduzetnici nove generacije
Na listi perspektivnih poduzetnika nove generacije je i Marina Mlinarić, studentica odnosa s javnošću koja je odlučila ljubav prema djeci pretočiti u posao. Za mjesec dana, naime, otvara dječju igraonicu na Ravnicama, a ideja joj je sinula kada je čuvala klince svoje prijateljice i zabavila se, kaže, kao nikad u životu. Dvije su godine pak bile potrebne da se zamisao pretvori u realnost, a njezina će igraonica, opisuje, zapravo biti atraktivna čuvaonica s dječjim fitnessom i plesom te vikendima rezerviranima za rođendanske proslave i gledanje filmova.
– Cijeli jedan dio bit će dječji disko opremljen kao i onaj za odrasle, s LED rasvjetom, reflektorima, raznim efektima, kuglom i DJ pultom. Unutra će biti i mali zipline te klasične sprave za igru, trampolini, tobogani i bazen s lopticama – govori Marina.
Situacija s koronom i njoj je olakšala pokretanje posla jer su, objašnjava, djeca dugo bila zatvorena u kućama i željna su igre, a iako je proces prikupljanja potrebnih papira trajao dulje nego što je planirala, to je nije obeshrabrilo.
– Cijelu sam pandemiju razrađivala poslovni plan, ispisala deset debelih rokovnika i izmijenila ga u više navrata. Samu papirologiju pak rješavala sam tri mjeseca – objašnjava 25-godišnja Marina, koja je iz Špišić Bukovice, ali se tijekom studija zaljubila u Zagreb i odlučila ovdje pustiti korijenje.
– I sad ću raditi posao koji me ispunjava i koji obožavam pa mislim da ne mogu biti sretnija – zaključuje Marina.•