Gotovo da nije bilo projekcije na ovogodišnjem ZagrebDoxu na kojoj se nije tražila karta više. Tijekom osam festivalskih dana publika je imala priliku uživati u čak 107 dokumentarnih filmova raspoređenih u 16 programskih cjelina. U razgovoru s Nenadom Puhovskim, osnivačem i umjetničkim direktorom festivala, osvrnuli smo se na najgledanije naslove i posebnosti ovogodišnjeg izdanja, koje je donijelo i brojne novitete.
Kako biste sumirali dojmove nakon ovogodišnjeg ZagrebDoxa? Rekao bih, premda još nemamo definitivne podatke, da je od vremena korone ovo bilo najbolje izdanje našeg festivala. Kroz kinodvorane je prošlo oko 15.000 ljudi, prosječno nekih 2000 dnevno, a to je 25 posto veća posjećenost nego prijašnjih godina. Prije nam se nije često događalo da imamo rasprodane dvorane, a ove smo godine neke filmove morali ponovno prikazivati. Znate, filmski festival su prije svega – filmovi. Činjenica da je nekih 75 posto filmova ocijenjeno ocjenom višom od četiri pokazuje da smo, ne budimo lažno skromni, kolege selektori i ja obavili dobar posao, da smo između 1500 filmova, koliko ih je bilo prijavljeno, izabrali one koji ljude zanimaju, koji su kvalitetni i koji motiviraju na razgovor i diskusiju.
Koji su naslovi izazvali najviše pozornosti publike? ZagrebDox ima sjajnu, obrazovanu i znatiželjnu publiku. Vjerojatno je najbolji dokaz ove tvrdnje činjenica da je film "Gospodin Nitko protiv Putina", koji je dobio Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji, u isto vrijeme od publike dobio ocjenu 4,92. Dakle, mišljenje struke i publike su se podudarili. Više se doista ne može poželjeti! S druge strane, moram reći da sam pomalo ljubomoran sam na sebe. Naime, Factum, čiji se filmovi na Doxu prikazuju izvan svih službenih programa, imao je ove godine tri sjajna nova filma, od kojih je "Mirotvorac" Ivana Ramljaka o ubojstvu Josipa Reihl-Kira posve sigurno izazvao najveći interes. To znači da Factum, nakon sjajnog Kolbasova filma "Naša djeca", ponovno ide uzlaznom putanjom i to mi je jako drago.
Domaći su dokumentarci, dakle, bili jako dobro prihvaćeni, je li to i inače tako? Od početka Doxa forsirali smo domaće i regionalne dokumentarce, stavili smo ih i u poseban program. Mi, naravno, želimo pokazati najbolje svjetske filmove, dovesti pobjednike prestižnih festivala, velike majstore, Petera Mettlera ili Nicolasa Philiberta na primjer, ali također želimo publici dati filmove s temama i protagonistima koji su im bliski, s kojima se mogu identificirati. To smo, mislim, jasno pokazali i na otvaranju festivala. Izabrali smo filmove koji govore o nama i našim problemima, kao i o događajima u susjedstvu, te su, nadam se, motivirali publiku da razmotri – a što je to što ja mogu učiniti da učinim ovaj svijet boljim mjestom? Filmovi hrvatskih autora i autorica svih generacija kao što su Dević, Dozet, Dujmić, Jelić, Lučić, Matov, Poljak, Ramljak, Schmuch, Slijepčević, Špegar, Tadić pokazuju i brigu za naš film i naše probleme. Posebno mi je drago da smo prikazali i filmove koji su nastali u koprodukcijama i suradnji hrvatskih i europskih filmaša.
Možete li izdvojiti film koji vas je posebno impresionirao? Znate i sami da je to neka vrsta "Sofijina izbora" i da je to nešto što ne smijem izreći. No moram priznati da mi je drago da je ove godine bilo puno sjajnih filmova redateljica koje su tematizirale neke važne probleme iz jasne pozicije snage i samosvijesti. Recimo, film "Dragi Theo" ukrajinske autorice Alise Kovalenko, čiji rad pratimo već desetak godina i koja je podjednako borac s puškom u ruci, majka i filmašica. Ili Karla Jelić, koja se uhvatila ukoštac s temom uznemiravanja na ADU, pa "Majčinstvo" Victorije Mapplebeck, koja bez lažnog sentimenta govori o svojoj višestrukoj borbi za preživljavanje… Napokon, nije li baš film hrvatske filmašice Dalije Dozet dobio Veliki pečat u Regionalnoj kategoriji?
ZagrebDox posjećuju svi uzrasti; što ga čini posebnim i koje su karakteristike publike koja dolazi na festival? Uza sve promjene koje stalno, polako, ali sustavno uvodimo na festival, od početka postoji neki credo koji kaže da smo posvećeni autorskom filmu. Ne nekom visokobudžetnom, industrijski sjajno "zapakiranom audiovizualnom sadržaju", već filmovima autentičnih filmaša s njihovim etikama i estetikama, manama i vrlinama, ali prije svega osobnosti i ljudskosti. U svijetu savršenih, kako se volim šaliti, "botox filmova", naši gledatelji prepoznaju baš to – ljudskost.
Uveli ste i još nekoliko novosti, AudioDox, Slow Pitch, digitalno glasanje… To je dodatni element zadovoljstva ovim izdanjem. Rekao bih da smo diskretno, ali kvalitetno uveli nove stvari. Najvažniji mi se čini Slow Pitch, koji je nastao iz našeg višegodišnjeg nezadovoljstva načinom predstavljanja projekata na raznim festivalima. Naš izvršni direktor Hrvoje Pukšec razvio je tu ideju, a kolega Robert Zuber sa svojom ekipom realizirao. Osnovni je cilj predstaviti autorski projekt u nastajanju u nekompetitivnoj atmosferi, bez stresa, u "slow pitch" ozračju.
Ove se godine prvi put 15 odabranih filmova može pogledati i na platformi Loli.stream? Da, do kraja tjedna dostupni su na platformi. To je još jedan eksperiment i prodor u digitalni svijet, kao i digitalno glasanje, uostalom. Koliko god da mi želimo da je publika s nama, u kinima, ne treba zaboraviti da svi ne žive u Zagrebu. Stoga je ovo pokušaj da se i tim gledateljima pruži pogled u svijet ZagrebDoxa.
Jeste li već krenuli s pripremama za sljedeće izdanje festivala te kakvi su planovi i ambicije za dalje? Krenuli smo, ekipa nam je mala pa nema puno prostora za odmor. Fokus nam je trenutačno na učvršćivanju stvari koje smo ove godine pokrenuli. A kad je riječ o ambicijama, najveći izazov je zapravo ostati kvalitetan i relevantan festival, što nije lako, ali to nam je cilj.