Ma kakva penzija, sad se živi

Treme nema, ali ako su dečki u publici, moramo se dobro koncentrirati. Pogled onda lako pobjegne pa se koraci brzo zaborave – kroz smijeh prepričavaju “kaubojke” koje su jučer sa svojom koreografijom “Jednom u Texasu” nastupale na Maksimirskim jesenima, manifestaciji posvećenoj druženju i rekreaciji umirovljenika.

Nisu, međutim, one umirovljenice, same su objasnile, samo su “sve starije od trideset”.

Svi u Gerontološki centar

– Ma kakva mirovina, nije vam to mirovina, imamo više posla nego što smo imale kad smo radile – uglas govore simpatične gospođe u kariranim košuljama i sa šeširima te jedna po jedna počinju nabrajati aktivnosti koje im zaokupljaju tjedan. Vježbanje, ples, likovne radionice, bave se svime.

– Jedino pjevanje u zboru nismo probale, ondje se samo stoji na mjestu, malo je to mrtvački – sigurne su Snježana Živčić, Nena Arfan i Ana Ražnov, koje na aktivnosti odlaze u Gerontološki centar u Dubravu. “Kaubojke” zasad nisu u domu umirovljenika, ali jednog dana baš bi se onamo željele smjestiti jer “tek onda nema nijedne brige”.

Gušta se u Mariški

– K’o hotel! Kuhaju mi ručak, čiste, ne moram ni oprati suđe, a raditi mogu što god hoću – iskrena je Barbara Perušić, koja je u Maksimir došla sa svojim prijateljima iz Koprivnice. Odgojila je četvero djece, objašnjava, naradila se i sad je njeno vrijeme za odmor. A odmarati se voli aktivno.

– Pikado, ribičija, a evo, i boćanje, bavim se svime po malo – kaže umirovljenica u čijem gradu aktivnosti za treću dob organizira klub za starije osobe Mariška. Sport ili umjetnost ono su za što se uglavnom odlučuju umirovljenici pa su sa zanimanjem promatrali i djelo u nastajanju jaskanskog slikara Milana Stunje. On sam kist iz ruku ne ispušta već 46 godina, a kao inspiraciju koristi sve, od ljudi preko mrtve prirode do religije.

– Redovito imam i izložbe u Domu za umirovljenike Maksimir, ali i u ostalim galerijama po Zagrebu te u inozemstvu – kaže Stunja.