Iskreno s dostavljačima iz Indije i Nepala: 'Zagreb je otvoren, ali jedno pitanje posebno peče'

Svatko od njih sa svojom je pričom došao u Zagreb, ali cilj im je bio zajednički – pronaći stabilan posao jer ih tisuću kilometara dalje čekaju obitelji o kojima treba skrbiti. Stoga iz dana u dan na cesti provedu između osam i deset sati, voze, bicikliraju i dostavljaju po različitim vremenskim uvjetima, susreću se s različitim ljudima, snalaze se u nepoznatom gradu i s nepoznatim jezikom.

Sve sa željom da se jednog dana vrate svojim najmilijima. Ipak, na ulicama glavnoga grada doživjeli su uvrede, a neki su tijekom radnog vremena bili i pokradeni. Jedan takav slučaj zgrozio je hrvatsku javnost prije nekoliko dana kada je muškarac na pješačkom prijelazu prepriječio put dostavljaču iz Indije i izvrijeđao ga. S obzirom na taj incident i na činjenicu da je stranih radnika u Zagrebu sve više, priupitali smo ih s kakvim se situacijama susreću na radnome mjestu.

Pitanje koje zaista zapeče

Navthan Kumar Igatta u Indiji je privremeno ostavio obitelj i zaručnicu, a sve da bi im osigurao bolju i stabilniju budućnost. Odvažio se na dolazak u Zagreb i uhvatio priliku da radi za Wolt. Naša ga je metropola, priznaje, oduševila.

– Nisam dovoljno kvalificiran da u Europi radim nešto stručnije pa mi se dostavljanje činilo idealnim. Radno vrijeme je fleksibilno, što je isto velika prednost, a, naravno, i plaća. Prosječna mjesečna primanja u Indiji su između 130 i 200 eura. Domaći kolege puno mi pomažu, kako sa snalaženjem po gradu tako i s ljudima kojima dostavljam. Imam osjećaj da se svi trude kako bismo se uspjeli snaći u nepoznatom svijetu – ističe Igatta pa nastavlja da se tijekom svojeg boravka u Zagrebu uglavnom susretao, kako kaže, s ljudima velikog srca koji nisu imali predrasuda i čak su pokazali interes da saznaju nešto više o njegovoj kulturi.

– Znaju me pitati kako mi je, treba li mi kakva pomoć, a nerijetko mi daju i napojnice kada čuju odakle dolazim i zašto sam u Hrvatskoj. Ne guram nigdje svoju priču, ali ako me pitaju, podijelim svoje iskustvo, nemam se čega sramiti. I oni znaju da sam ovdje s dobrom namjerom – kaže Igatta.

Dodaje i da naručitelji uglavnom imaju puno razumijevanja kada ne može odmah pronaći ulicu pa narudžba dođe i koju minutu kasnije od predviđenog. Ipak, ružnih je situacija bilo, a ono što se najčešće događa jest to da ljudi ustaju s klupe i miču se kada im se približi ili pak prelaze na drugu stranu ceste kada im dolazi ususret.

– Takvo nešto doživljavam relativno često i onda mi prođe glavom ono najgore pitanje koje me zaista zapeče, a to je: "I ja sam samo ljudsko biće, kao i svi u ovom gradu, pa je li rasa zaista nešto zbog čega me pojedinci gledaju drukčije?" Znalo mi se dogoditi da, kada dođem na adresu na koju treba dostaviti ručak, dobijem i usputni komentar da mi ovdje nije mjesto i da se trebam vratiti odakle sam došao. Na to sve dođe i pokoja psovka – govori nam Igatta. Dodaje da su se takve situacije intenzivirale u posljednja tri ili četiri mjeseca, kada i sam primjećuje da je sve više njegovih sunarodnjaka došlo u Zagreb.

A krađu iz obijesti i frustriranosti zbog njegova podrijetla doživio je Bivaly Adhikari, mladić iz Nepala koji većinu svoje zarade svakog mjeseca šalje peteročlanoj obitelji. Redovito dostavlja na električnom biciklu.

– Jednu večer bio sam u kvartu u kojem sam se tada prvi put našao i to mi je trebala biti jedna od posljednjih dostava za taj dan. Nakon što sam obavio posao i vratio se do bicikla, shvatio sam da su mi ukrali baterije, a nekako sam pretpostavio da su to bili ljudi koji su me po dolasku na adresu pratili do ulaza i stalno mi nešto dobacivali – prisjeća se Adhikari.

Trude se fokusirati na dobro

Neumjesni komentari događaju se najčešće kada dostavlja navečer pa mu pojedinci znaju dometnuti kako ljudi poput njega svoj kruh ne bi trebali zarađivati u Hrvatskoj. Tada su mu u pomoć pristigli kolege dostavljači s kojima, kaže, ima osjećaj kao da jedni drugima drže leđa, neovisno o tome odakle dolaze.

A to potvrđuje i Jaswir Singh, koji već godinu dana radi u Zagrebu, najdulje od naših sugovornika. Bilo je teško prihvatiti da neko vrijeme neće vidjeti suprugu i kćer, koje su ostale u Indiji, ali znao je da mora potegnuti na drugi kontinent u potrazi za boljim poslom. Neizmjerno je zahvalan što je dobio priliku da radi kao dostavljač.

– Mimo komentara, imao sam samo jedno neugodno iskustvo tijekom radnog vremena, ali nije bilo s naručiteljem, već dok sam se vozio na dostavu. Čovjek me zaustavio, počeo me vrijeđati i htio se sa mnom sukobiti nasred ulice. Ja sam se počeo ispričavati iako nisam znao što sam točno napravio, a on je nastavio prigovarati na hrvatskom pa sam se samo okrenuo i otišao – opisuje Singh.

Ipak, takva iskustva zasad su dovoljno rijetka da ih zasjene dobri ljudi kojih u Zagrebu, kažu, ima više nego onih koji im žele zlo. Rasističkih ispada, govore, ima u cijelom svijetu, a i trude se da ih profiltriraju i fokusiraju se na dobre stvari koje su doživjeli u metropoli. Nikad se nisu strepili za svoju sigurnost pa im je Zagreb, domeću, zasad ostavio dojam mirnoga grada koji, barem većinski, prihvaća ljude koji dolaze iz različitih kultura.

– U svojih 36 godina nisam vidio sigurniji grad, i dalje mi je nevjerojatno koliko je tu lijepo i koliko ima tolerantnih ljudi. Činjenica da bez straha mogu raditi i po noći velika je prednost u odnosu na neke druge zemlje. Većina ljudi zaista ima dobre namjere i smatraju nas jednakima sebi. To je ono što nam na kraju dana boravak i rad u Zagrebu čini ljepšim i lakšim – zaključuje Singh.