Od prvih knjiga na Brailleovu pismu do aplikacija koje danas uz pomoć umjetne inteligencije opisuju svijet oko korisnika, život slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj u posljednjih se 80 godina značajno promijenio. No, unatoč napretku, brojne prepreke i dalje postoje. U povodu velikog jubileja Hrvatskog saveza slijepih razgovarali smo s izvršnom direktoricom Andrejom Veljačom o tome koliko je Hrvatska danas doista pristupačna slijepim osobama, koje ih predrasude još prate te što bi trebalo promijeniti kako bi ravnopravnost postala pravilo, a ne iznimka.
Hrvatski savez slijepih obilježava 80 godina rada. Kad biste morali izdvojiti jednu stvar koja se promijenila nabolje za slijepe osobe u Hrvatskoj i jednu koja se nije promijenila gotovo nimalo, što bi to bilo?
Jedan od najvećih iskoraka je razvoj sustava podrške za neovisno življenje, posebice kroz uslugu videćih pratitelja i povećanje inkluzivnog dodatka. S druge strane, obrazovanje i dalje ostaje područje u kojem nema dovoljno sustavnog napretka. Pristupačni udžbenici i nastavni materijali još uvijek nisu uvijek dostupni na vrijeme, a slijepe i slabovidne osobe nedovoljno se usmjeravaju prema zanimanjima traženima na tržištu rada, što otežava njihovo zapošljavanje i punu društvenu uključenost.
Koliko je danas u Hrvatskoj slijepih i slabovidnih osoba te s kojim se problemima najčešće susreću?
Prema podacima Hrvatskog registra osoba s invaliditetom, u Hrvatskoj je registrirano oko 22.000 osoba kod kojih su sljepoća ili teška slabovidnost primarni uzrok invaliditeta, iako je stvaran broj vjerojatno veći. Hrvatski savez slijepih okuplja oko 5000 članova. Slijepe i slabovidne osobe najčešće se susreću s nepristupačnošću javnog prostora, teškoćama u obrazovanju i zapošljavanju, nedostatkom informacija u pristupačnim formatima te otežanim pristupom tiflotehničkim pomagalima zbog njihove visoke cijene. Izazove predstavljaju i samostalno kretanje, korištenje javnog prijevoza, socijalna izolacija te otežan pristup kulturnim, sportskim i drugim društvenim sadržajima.
Koje su prepreke s kojima se slijepe osobe svakodnevno susreću na ulicama hrvatskih gradova? Koliko su hrvatski gradovi prilagođeni slijepim osobama? Tko je najbolji primjer, a gdje ima najviše prostora za napredak?
Iako je posljednjih godina vidljiv napredak, pristupačnost hrvatskih gradova za slijepe i slabovidne osobe još uvijek nije zadovoljavajuća. Najveće prepreke su nepropisno parkirani automobili, romobili i bicikli na pločnicima, nedostatak ili neispravnost zvučnih semafora, loše izvedene taktilne linije vodilje te razne prepreke na pješačkim površinama. Nijedan hrvatski grad nije potpuno pristupačan, no najveće iskorake napravili su Zagreb, Rijeka i Osijek. Ipak, još uvijek postoji velik prostor za napredak kroz dosljednu primjenu standarda pristupačnosti, bolju regulaciju prometa i uključivanje slijepih osoba u planiranje javnih prostora. Hrvatski gradovi danas jesu pristupačniji nego prije desetak godina, ali sigurno i samostalno kretanje slijepih osoba još uvijek često ovisi više o snalažljivosti pojedinca nego o sustavno uređenom okruženju.
Kakva je danas situacija sa zapošljavanjem slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj?
Situacija je danas znatno bolja nego prije zahvaljujući zakonskim poticajima, tehnološkom napretku i većoj dostupnosti prilagodbi na radnom mjestu. Ipak, slijepi i slabovidni građani i dalje se pri zapošljavanju suočavaju s brojnim preprekama. Najveći problem često nisu njihova znanja i sposobnosti, nego predrasude i nedovoljno poznavanje mogućnosti osoba s oštećenjem vida. Tehnologija je otvorila nove prilike za obrazovanje i rad, no prilagodbe radnih mjesta i dalje se često provode presporo. Dok slabovidne osobe uz odgovarajuću podršku uglavnom lakše pronalaze posao, potpuno slijepe osobe i dalje teže dolaze do zaposlenja. Unatoč vidljivom napretku, stvarna ravnopravnost na tržištu rada još uvijek uvelike ovisi o otvorenosti poslodavaca i kvaliteti sustava podrške.
Koliko je hrvatski obrazovni sustav prilagođen slijepim i slabovidnim učenicima i studentima? S kojim se izazovima najčešće susreću tijekom školovanja?
Iako je hrvatski obrazovni sustav formalno inkluzivan, slijepe i slabovidne osobe i dalje se suočavaju s brojnim izazovima. Među najvećima su nedostatak udžbenika i nastavnih materijala u pristupačnim formatima, manjak stručne podrške te ograničene mogućnosti obrazovanja za zanimanja tražena na tržištu rada. Kako bi pružio dodatnu podršku učenicima i studentima, Hrvatski savez slijepih osnovao je 2000. godine Hrvatsku zakladu za školovanje slijepih „Marko Brkić“. Zaklada je do danas osigurala više od 300 stipendija i drugih oblika potpore s ciljem uklanjanja prepreka u obrazovanju i stvaranja boljih uvjeta za razvoj i ostvarenje potencijala mladih slijepih osoba.
S kojim se problemima slijepi i slabovidni građani najčešće obraćaju Hrvatskom savezu slijepih i kako im pomažete u njihovu rješavanju?
Članovi nam se najčešće obraćaju za pomoć oko ostvarivanja prava iz sustava socijalne skrbi, osobne asistencije, obrazovanja, zapošljavanja te prilagodbe svakodnevnom životu nakon gubitka vida. Prvi kontakt najčešće su lokalne udruge članice Saveza, koje pružaju podršku u zajednici i pomažu u rješavanju svakodnevnih problema. Kada su potrebna dodatna stručna znanja, uključuje se Hrvatski savez slijepih koji pruža pravnu pomoć, psihosocijalno savjetovanje te stručnu podršku članovima i udrugama. Savez također provodi brojne projekte usmjerene na zapošljavanje, osnaživanje mladih i žena s oštećenjem vida, podršku starijim osobama te osobama oboljelima od dijabetesa. Posebno smo ponosni na činjenicu da smo jedini licencirani pružatelj edukacije za zanimanje videćeg pratitelja u Hrvatskoj. Kroz taj program do sada je osposobljeno više od 170 osoba koje danas pružaju važnu podršku slijepim i slabovidnim osobama u njihovom svakodnevnom životu.
Postoje li tehnologije koje su prije deset godina zvučale kao znanstvena fantastika, a danas ih slijepe osobe svakodnevno koriste? Jesu li digitalne usluge, aplikacije i internetske stranice u Hrvatskoj dovoljno pristupačne?
Da. Najveći napredak posljednjih godina donijeli su pametni telefoni i umjetna inteligencija. Aplikacije danas mogu čitati tekst, prepoznavati proizvode, novčanice, boje i lica te opisivati prostor koji okružuje korisnika. Posebno se ističu alati poput Seeing AI, Be My Eyes i Envision, koji slijepim i slabovidnim osobama olakšavaju svakodnevne aktivnosti i povećavaju njihovu samostalnost. Velik iskorak donijela je i generativna umjetna inteligencija, koja više ne služi samo za prepoznavanje sadržaja, nego ga može objasniti, sažeti i odgovoriti na dodatna pitanja korisnika. Ono što je prije desetak godina djelovalo kao znanstvena fantastika danas je dio svakodnevice mnogih slijepih osoba. Ipak, kada je riječ o digitalnoj pristupačnosti, još uvijek ima prostora za napredak. Dio internetskih stranica i digitalnih usluga dobro je prilagođen, no mnoge i dalje nisu u potpunosti dostupne slijepim i slabovidnim korisnicima.
Koje su najveće predrasude o slijepim osobama s kojima se i danas susrećete?
Najveće predrasude prema slijepim osobama danas često idu u dvije krajnosti. S jedne strane, slijepe osobe prikazuju se kao svojevrsni „superheroji“ s posebnim ili šestim čulom , što apsolutno nije točno. One jednostavno razvijaju vještine korištenja preostalih osjetila i prilagodbe okolini , pri čemu se ne smije zanemariti da danas više od 95% informacija primamo vizualnim putem. S druge strane, još uvijek je prisutna predrasuda da su slijepe osobe nesamostalne, ovisne o drugima, nesposobne za obrazovanje, rad i aktivan život . istina je, kao i obično, negdje između . Slijepe osobe nisu niti superjunaci niti objekti sažaljenja već ravnopravni građani sa svojim vrlinama, manama, sposobnostima, znanjima i potencijalima, kao i ostali ljudi i nemaju nikakve posebne potrebe već svoje potrebe zadovoljavaju na drugačiji, specifičan način.
Kad biste mogli preko noći promijeniti jednu stvar u Hrvatskoj koja bi slijepim osobama olakšala život, što bi to bilo? Što se nadate postići svojim radom u idućih pet/deset godina?
Kad bismo preko noći mogli promijeniti jednu stvar, to bi bilo stvaranje društva u kojem slijepa osoba ne mora dokazivati svoju vrijednost i sposobnosti te u kojem su pristupačnost, podrška i jednake prilike standard, a ne iznimka. U idućih pet do deset godina želimo nastaviti unapređivati pristupačnost, jačati sustav podrške te osigurati ravnopravnije sudjelovanje slijepih i slabovidnih osoba u obrazovanju, zapošljavanju i svakodnevnom životu. Naš je cilj društvo u kojem svaka osoba, bez obzira na oštećenje vida, može ostvariti svoje potencijale i živjeti dostojanstveno i ravnopravno.