Brujanje šivaćih mašina odzvanja radionicom, neke su radnice od jutra zadubljene u šivanje, a druge pažljivo slažu krojeve i pripremaju raznobojne tkanine. Šav po šav, njihovim spretnim rukama u Udruzi Kamensko nastaju svečane haljine, suknje, košulje, torbe i hlače. Ondje se, dakle, može pronaći ponešto za svakoga.
Ime Kamensko, podsjetimo, desetljećima je bilo sinonim za domaću tekstilnu industriju. Tvornica, osnovana u Zagrebu 1949. godine, zapošljavala je na tisuće radnika, a svoje proizvode izvozila je na brojna svjetska tržišta. No, nakon godina poslovnih problema, 2010. je proizvodnja zaustavljena. Brojne su radnice, tako, ostale bez posla, ali neke od njih se ipak nisu mogle pomiriti s time da će njihov zanat otići u zaborav. Odlučne da nastave raditi ono što najbolje znaju, krajem 2011. godine osnovale su Udrugu Kamensko. S obzirom na to da se bliži 15. obljetnica osnutka Udruge, posjetili smo njihovu radionicu na zagrebačkoj Knežiji i razgovarali s krojačicama o njihovom radu, ljubavi prema šivanju i izazovima koji ih danas prate.
Radnice i dan danas, dakle, pokušavaju živjeti od svojeg rada, govori nam Đurđa Grozaj, predsjednica Udruge, no sve im je teže održati posao. Ipak, odustale nisu, dodaje. – Svih ovih godina održavali su nas inat i nada. Prošle smo kroz mnogo toga, padale i ponovno se dizale. Ljudi koji su bili uz nas razlog su zbog kojeg smo i danas ovdje – govori nam Đ. Grozaj. U radionici Udruge danas nastaje sve ono što dopušta šivaći stroj te igla i konac, dodaje. – Izrađujemo i vlastite modele, no u radu smo ograničene opremom koju imamo. Za razliku od velikih i suvremeno opremljenih pogona, nemamo automatizirane strojeve, već radimo na klasičnim šivaćim strojevima. Zato ne možemo proizvoditi brzo. Naši su proizvodi kvalitetni, ali za njihovu izradu potrebno je nešto više vremena – objašnjava Đ. Grozaj.
Krojačice izrađuju, tako, odjeću i za žene i muškarce, ali trenutačno ne mogu prihvatiti baš svaki zahtjev mušterija, kaže nam Đ. Grozaj. – U muškoj konfekciji nešto smo ograničenije. Ne možemo, primjerice, izrađivati sakoe jer nemamo odgovarajuće strojeve, ali zato šivamo hlače, košulje i prsluke za koje imamo i dosta upita. Kada je riječ o ženskoj odjeći, mogućnosti su nam nešto veće, no i tu smo ograničene opremom koju imamo. Radimo ono što nam naši strojevi omogućuju i nastojimo izvući najviše iz onoga čime raspolažemo – ističe naša sugovornica. Zagrepčani im najčešće na popravak donose dugačku odjeću koju je potrebno skratiti, kaže Đ. Grozaj. – Donose nam zaista razne odjevne komade, a ponajviše hlače, sakoe i haljine. Skraćivanje nam je i jedan od najčešćih poslova. Nakon toga slijede popravci poput krpanja rupica i zamjene zatvarača na hlačama ili jaknama – napominje.
Osim što rade krojačke popravke i prepravke odjeće Zagrepčana, Udruga Kamensko surađuje i s pojedinim tvrtkama, kaže nam Đ. Grozaj. Među njima ističe se svjetski brend brze mode, Zara, za koji obavljaju korekcije odjeće. – Kupci u trgovini ostave odjeću koju je potrebno prepraviti, a zaposlenici trgovine nam, zatim, svakog ponedjeljka donose nove komade i preuzmu one koje smo dovršili – govori.
A iza svakog odjevnog komada stoje krojačice koje od ovog zanata nisu odustale ni nakon gašenja tvornice. U Udruzi trenutačno djeluju, tako, dvije zaposlenice i pet volontera. Jedna od krojačica je Mirjana Horvat koja je s 18 godina došla raditi u tvornicu Kamensko. – Ondje sam provela 34 godine radnog staža. Teško mi je pao odlazak jer nikada nisam pomišljala da ću je napustiti – prisjeća se s tugom. No, unatoč svemu, ljubav prema šivanju nije je napustila. I danas, tako, sjedi za šivaćom mašinom, a svaki posao, bio on jednostavan ili zahtjevan, odrađuje s jednakom pažnjom, ističe M. Horvat. Postoje, ipak, prepravci koji su prava glavobolja i za iskusne krojačice, napominje. – Primjerice, skraćivanje rukava na sakou jedan je od kompliciranijih poslova jer je potrebno skinuti rukave, prilagoditi ih željenoj dužini, a zatim ponovno urediti i podstavu. Takvi zahvati zahtijevaju zaista dosta vremena, strpljenja i preciznosti – objašnjava nam.
U svom radu krojačice su se susrele i s nekim neobičnim zahtjevima mušterija, ističe M. Horvat. Obično je to odjeća naslijeđena od baka ili djedova koju, zatim, mušterije žele prilagoditi svojoj figuri. – Nedavno nam je jedna djevojka donijela bakin kombinezon koji je trebalo suziti za čak pet konfekcijskih brojeva. Iskreno smo se nasmijale kada smo vidjele koliko joj je velik – priča nam M. Horvat. Prepravci starih odjevnih predmeta ponekad su joj, priznaje, prava muka. – Ponekad je lakše sašiti potpuno novi odjevni komad nego prepravljati neki stari. Sve ovisi o tome u kakvom je stanju odjeća koju nam mušterije donesu i koliko je prilagodbi potrebno napraviti – objašnjava M. Horvat. A šivaju li i u slobodno vrijeme, za vlastiti gušt, pitamo krojačice. Odgovor je kratak. – Ne, nakon radnog vremena više ne šivamo. Kada završimo s poslom, iglu i konac ostavljamo u radionici – kroz smijeh nam odgovaraju.
Bravo cure!!!!! Ne dajte se!!!! Što kažu "domoljubci". Oni bi dali SVEEEEEE zaHHHHHRRRRRVVVVVAAAAATTTTTSSSSSKKKKKKUUUUU!!!!!!!!!!!!