Dizaličar umjesto kave pije vodu da izdrži noć

Dvoranu Arene Zagreb reflektori su prošlu noć osvijetlili kao da hrvatska rukometna reprezentacija igra finalnu utakmicu u kojoj se bori da Njemačkoj oduzme titulu svjetskih prvaka.

Fizički rad pomlađuje
Svaki dio dvorane fiksiraju svojim jakim svjetlosnim zrakama već nekoliko noći, no nisu ondje zbog sportske utakmice, već zbog utakmice radnika s rokom do kojega se mora dovršiti dvorana – 15. prosinca. Da se sve stigne na vrijeme, uvedeno je 24-satno radno vrijeme koje uključuje i noćnu smjenu. Posjetili smo sinoć radnike koji trenutačno montiraju pomične “teleskopske” tribine i postavljaju ventilaciju u potkrovlje.

Drugi dio radnika donosi potrebne materijale i odnosi “otpad”. Ne žele jutarnjoj smjeni na vrat natovariti da uz dnevne poslove još čiste i njihove ostatke. U sredini dvorane su divovske dizalice oko kojih smireno i marljivo, poput mrava, rade graditelji rukometne dvorane. Na razvučenim tribinama radnici koncentrirano vijcima pričvršćuju njihove dijelove. Poneki radnik odmara uz cigaretu. Atmosfera baš nije pogodna da uz cigaretu i popričaju. Treba se nadglasavati sa zvukovima bušilica, bukom agregata i ostalih strojeva. Buka je ograničena samo u četiri zida velike dvorane. Čim se izađe iz nje, buke više nema. Ušima stanara obližnjih zgrada vjerojatno više smeta buka automobila koji jure Jadranskom avenijom.

Većina radnika su sredovječni, uglavnom obiteljski ljudi. Montažer tribina Zvonimir Škvarić, iako 62-godišnjak, izgledom i energijom ostavlja dojam mlađeg čovjeka. Sretan je, kaže, jer će za pola godine u mirovinu. Radi za slovensku tvrtku koja surađuje s njemačkom tvrtkom Wagner, zaduženom za tribine.

– Moje je da radim i na mlađe prenosim znanje, kao mentor. Već 35 godina radim montažu i obilazeći gradilišta, prošao sam cijelu Europu, Libiju i Arapske Emirate. Što čovjek više prođe, više zna i kulturniji je. Morao sam naučiti i jezike. Engleski pričam, a njemački i pišem – ispričao je Škavrić. U početku mu je bilo zanimljivo putovati. No, čim je stariji, teže mu pada promjena okoline i drukčija hrana. Obitelj mu živi u Lepoglavi i na početku su ženi i djeci teško padali njegovi česti odlasci u inozemstvo.

– Ali zabadava je ljubav ako ste gladni! Morali su se naviknuti da me nema – smije se Zvonimir koji svaki dan od kuće do Arene automobilom putuje jedan sat. Našalio se da, radeći za slovensku tvrtku, uzima Slovencima novac i nosi ga u Hrvatsku. Otkrio je i tajnu mladolikog izgleda. Fizički posao drži kondiciju.

Prvi put u noćnoj
Autodizaličara Ivana Nujića uhvatili smo odmah po dolasku u noćnu smjenu. S poslom je počeo u 18 sati, a bit će gotov oko jedan-dva u noći. To mu je prva noćna smjena u životu i zato se naspavao preko dana.

– Dizaličar mora biti koncentriran. Nema alkohola! Kavu ne pijem pa ću se noćas osvježavati vodom. Moje je da velike cijevi montiram na pravo mjesto na stropu, a upute mi, da pogodim u centimetar, preko radioveze daju kolege koji su gore u košari – opisao je dužnosti. Za razliku od Nujića Ivan Križanović noćne je smjene već radio na renoviranju zračne luke. Nije to teško, kaže, ali se poremeti bioritam.