Kad su 8. travnja 1925. u Varšavskoj ulici zasvijetlila svjetla novog kina, Zagreb je dobio reprezentativnu filmsku dvoranu kakvu dotad nije imao. Danas poznato kao Kino Europa, zdanje je otvoreno pod imenom Kino Balkan-Palace, ubrzo skraćeno na Kino Balkan. Investitor je bila obitelj Müller, imućni zagrebački poduzetnici koji su željeli moderan, tehnički napredan i arhitektonski dojmljiv prostor u samom središtu grada. Projekt potpisuje arhitekt Srećko Florschütz, a zgrada je zamišljena kao spoj funkcionalnosti i elegancije, s velikom dvoranom i bogato dekoriranim interijerom, kakav je pratio europske trendove međuratnog razdoblja.
U prvim desetljećima Balkan je bio simbol urbanog života. Prikazivali su se nijemi filmovi uz glazbenu pratnju, potom i prvi zvučni naslovi, a kino je brzo postalo jedno od glavnih mjesta izlaska zagrebačke publike. Tijekom socijalističkog razdoblja zadržava ime Balkan i status važne gradske dvorane, no program se prilagođava tadašnjim distributerskim i kulturnim politikama. Unatoč promjenama političkog sustava, dvorana ostaje konstanta kao prostor u kojem se gledaju domaći i strani filmovi, održavaju premijere i okuplja raznolika publika.
Početkom 1990-ih, u kontekstu raspada Jugoslavije i stvaranja nove države, kino mijenja ime u Kino Europa. Taj simbolički zaokret označio je i novu fazu identiteta jer naglasak se postupno prebacuje na umjetnički i festivalski film. Prijelomni trenutak dolazi 2007. godine, kada Grad Zagreb preuzima vlasništvo nad kinom, a upravljanje dobiva Zagreb Film Festival. Time Kino Europa postaje središnja točka nezavisne i europske kinematografije u Hrvatskoj. U narednom desetljeću ondje se održavaju tisuće projekcija, brojne hrvatske premijere, gostovanja autora, tematski ciklusi i festivali poput ZagrebDoxa, Animafesta i Subversive Festivala. Dvorana u Varšavskoj postaje više od kina i pretvara se u platformu za rasprave, tribine i kulturne susrete.
Godine 2013. Ministarstvo kulture proglasilo je zgradu zaštićenim kulturnim dobrom, čime je formalno potvrđena njezina arhitektonska i povijesna vrijednost. Istodobno, publika Europe sve se jasnije profilira kao urbana, mlađa i društveno angažirana. Upravo će ta dimenzija postati ključna u najburnijem razdoblju njezine novije povijesti.
U proljeće 2019. Grad Zagreb odlučuje ne produljiti ugovor dotadašnjem upravitelju, uz obrazloženje da je zgradi potrebna temeljita obnova zbog statičkih i sigurnosnih problema. Odluka izaziva snažnu reakciju dijela kulturne javnosti. U svibnju i lipnju iste godine ispred kina se održavaju prosvjedi pod sloganom "Daj mi kino", a okupljanja prerastaju u širi simbol borbe za javne prostore u centru grada. Organizatori i dio filmske zajednice tvrdili su da se zatvaranjem bez jasnog plana upravljanja gasi važno kulturno žarište, dok je gradska uprava poručivala da je obnova nužna i da je riječ o sigurnosti objekta.
Zadnja projekcija održana je u lipnju 2019., čime je zaključeno jedno intenzivno razdoblje rada. Nakon toga kino zatvara vrata, a započinje dugotrajan proces pripreme dokumentacije i osiguravanja sredstava za obnovu. Potres u ožujku 2020. dodatno je zakomplicirao situaciju, potvrdivši da je konstrukcijska sanacija neizbježna. Rasprave o modelu budućeg upravljanja nastavile su se i u godinama koje su uslijedile, a Kino Europa ostalo je simbol pitanja tko i kako upravlja ključnim kulturnim institucijama u javnom vlasništvu. Obnova je danas konačno počela, a trebala bi biti gotova za 21 mjesec.
Šta su protekle 4 godine /skoro 5/ radili u Gradu Zagrebu? Lako je prosvjedovati!