Vještice iz Koprivnice

K ad se u kanti za smeće pronađe umoreno novorođenče, i kad se još pokaže da je za smrt malog bića kriva malodobna majka bez podrške obitelji, bez bračnog partnera, bez sredstava za život i bez ikakve ljudske i društvene perspektive, zgranuti će puk hrvatski odmah dići kuku i motiku na sve odgovorne i neodgovorne, ponajprije i ponajviše na nadležne državne službe, koji su mogli i trebali spriječiti tragediju, a nisu to učinili.

Gdje su bili, zašto nisu djelovali? Što je sa školom, sa socijalnim i medicinskim službama, zašto na vrijeme nisu priskočili u pomoć napuštenoj majci, pomogli joj da se snađe i da svome djetetu dade priliku da živi?

Sličnu će reakciju izazvati i vijest da je odrasla osoba zavela maloljetnu. Seksualni odnos s djetetom oduran je čin koji izaziva jednodušnu društvenu osudu, a k tome i teško kazneno djelo za koje je predviđen dugogodišnji zatvor.

Kad se dogodi, puk će žigosati počinitelja, ali i u pitanje dovesti društvene institucije, od socijalnih do policijskih, što nisu učinile dovoljno da se zločin spriječi. Da su bile bolje organizirane i savjesnije obavljale posao za koji su plaćene - zborno će se pjevati - nesreća se možda mogla izbjeći.

I u prvom i u drugom slučaju odgovorni su mnogi, a na prvome mjestu država i njezin aparat. Hoće se reći: da su državne službe bile sposobnije i učinkovitije, možda je dijete iz prvog primjera moglo biti živo, a dijete iz drugoga neozlijeđeno.

Da, tako jest. Ali, ako tako jest, ako se od javnih službi očekuje da djeluju i da budu efikasnije, zašto im se ne da podrška kad se potrude da nešto naprave? Ne samo da im se ne daje podrška, nego ih se bez ikakvih ozbiljnijih pokušaja rasvjetljavanja pozadine njihovih postupaka javno ozloglašava s argumentima kakvi su se ovdje posljednji put čuli u doba spaljivanja vještica. Dakako, mislim na koprivnički slučaj dvoje mladih ljudi, maloljetne majke i 25-godišnjeg oca, koji se, prema odluci mjesnoga suda i nadležne socijalne službe, nisu kadri samostalno brinuti za svoje tek rođeno dijete.

Nigdje, ama baš nigdje, nije se mogla naći ni jedna pozitivna riječ o službama koje su, držeći se propisa, pravila struke i moralnih načela, pokušale pomoći mladome paru da svlada teškoće u kojima se našao, a da pri tome nitko - ni dijete, ni majka (koja je također dijete), ni otac - ne strada.

Rješenje koje je pronađeno, a koje se u stvorenoj halabuci isključivo prikazuje kao “oduzimanje djeteta od roditelja”, možda i nije najbolje, ali da bi se znalo kakvo je, o njemu bi valjalo najprije nešto znati. A ne zna se ništa. Iz dvaju razloga: prvo, službe koje se skrbe o mladoj obitelji dužne su čuvati intimu svojih štićenika, pa o nekim važnim činjenicama ne smiju govoriti; i drugo, “nabrijana” javnost ne želi znati ništa što se ne uklapa u mit o pokvarenim socijalnim radnicima i anđeoskom mladom paru s djetešcem u naručju.

Kad službe ne rade, ne valja; kad rade, ne valja. Najbolje da ih ukinemo i skrb o nezbrinutoj djeci prepustimo brižnoj majci - svjetini!