„Bila je subota, sjećam se da sam imala slobodan vikend i vratila sam se s trčanja kad me nazvao kolega Renić s deska. Ispričao mi je da je njegova žena na Rebru čula da je nekoliko ljudi umrlo na dijalizi. Hm, pomislila sam pomalo skeptično, u velikoj bolnici ljudi, nažalost, često umiru. Nazvala sam tadašnju ravnateljicu, prof. Santu Večerinu, kako bih provjerila tu informaciju, a ona mi je odgovorila da je baš u tom trenutku na sastanku s ljudima koji rade na dijalizi i diskutiraju o tome što se dogodilo! Praktički mi je potvrdila da su se dogodile neočekivane smrti, a kazala je pritom i da se isto dogodilo u jednoj drugoj bolnici“, prisjetila se kolegica Diana Glavina dana kada je, slikovito rečeno, ugledala vrh ledene sante, a kasniji pogled u dubinu otkrio je prave razmjere tragedije koja je u Hrvatskoj u crno zavila 23 obitelji. Prvi bubrežni bolesnik na hemodijalizi umro je u ponedjeljak navečer, no bio je to tek početak tragičnog niza koji se nastavio već sljedećeg dana. U utorak je umrlo još dvoje ljudi, u četvrtak još troje, a drama u centrima za dijalizu u hrvatskim bolnicama kulminirala je u petak, no nastavila se i u subotu kada je umrlo još četvero ljudi.
Nakon što bi im se stanje iznenadno pogoršalo, pacijenti su u bolničkim centrima za hemodijalizu u Zagrebu, Puli, Rijeci, Karlovcu, Požegi i Dubrovniku umirali tijekom ili neposredno nakon hemodijalize, zbog zatajenja srca, infarkta, plućne embolije... Vrlo je brzo postalo jasno da nije riječ ni o kakvoj slučajnosti i da iza kulisa tih iznenadnih smrti stoji jedan te isti uzrok - neispravan filtar dijalizatora kroz koji prolazi otopina za dijalizu krvi. Sporne filtre proizvodio je američki gigant Baxter, a unatrag 12 godina uvozila ih je i distribuirala tada najveća hrvatska farmaceutska kompanija Pliva. O valu tragičnih događaja koji je tog listopada zapljusnuo hrvatske bolnice Služba za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo bila je obaviještena tek u petak navečer, te je nakon toga informacija o umrlima na hemodijalizi bila proslijeđena Ministarstvu zdravstva.
"Od prvih saznanja, u petak 12. listopada ujutro, o tragičnim događajima u Centru za hemodijalizi KBC Zagreb poduzela sam sve da se doznaju uzroci. Već u petak navečer imali smo informaciju koja je ukazivala na dijalizatore kao mogući uzrok tragedije. Ta informacija, kao i vijest iz bolnice u Požegi o četiri nagle smrti, omogućili su zaključak da su uzrok smrti sporni dijalizatori. Ministarstvo je tu informaciju imalo u petak navečer i to je trebalo spriječiti smrti u Puli. Slijedi pasivan odnos Ministarstva zdravstva i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a krivnja se pokušava prebaciti na KBC", izjavila je nakon tragedije tadašnja ravnateljica KBC Zagreb, prof. Santa Večerina. Kada je u nedjelju ujutro, 14. listopada tadašnja ministrica zdravstva Ana Stavljenić Rukavina konačno sazvala konferenciju za novinare, detalji strašne tragedije već su bili objavljeni u Večernjem listu. Naime, doznavši da su bolnice upotrebljavale dijalizatore P-15 i P-18 koje je proizvodila američka kompanija Baxter, a uvozila i distribuirala Pliva, naša je novinarka odmah kontaktirala i tadašnjeg predsjednika uprave te hrvatske farmaceutske kompanije Željka Čovića. Sjeća se kako joj je on tada rekao da je na sastanku na kojem se raspravlja upravo o dijalizatorima. Bio je to jasan znak da se događa nešto krajnje ozbiljno, a tu osnovanu sumnju ubrzo je potvrdila i informacija pristigla od visokog izvora. Ministarstvo zdravstva potvrdilo je da su preminuli pacijenti bili liječeni u bolničkim centrima za hemodijalizu, crni niz smrti trajao je čitav tjedan, a sa svakim danom bilo je sve očitije da su dijalizatori direktni krivci za smrt 23 ljudi.
Dramatičan nalog svim bolnicama da odmah prekinu s upotrebom spornih filtara Ministarstvo zdravstva izdalo je tek 18. listopada. Smrt 23 pacijenata na hemodijalizi uzdrmala je temelje zdravstvenog sustava pa je tadašnja ministrica zdravstva Ana Stavljenić Rukavina podnijela ostavku. Tadašnji premijer Ivica Račan odmah je sazvao izvanrednu sjednicu Vlade, Ministarstvo zdravstva o svemu je obavijestilo Svjetsku zdravstvenu organizaciju, a u Zagreb su hitno stigli predstavnici američkog Baxtera. Ubrzo je uslijedilo priznanje - predstavnici vodećeg svjetskog proizvođača dijalizatora potvrdili su da je riječ o istim dijalizatorima koji su dva mjeseca ranije, nakon smrti dvanaestero bubrežnih bolesnika na dijalizi, bili povučeni u Španjolskoj. Ipak, iako su potvrdili da je riječ o istoj vrsti dijalizatora, predstavnici Baxtera su tvrdili kako na spornim dijalizatorima koji su tada bili povučeni i u Finskoj, Švedskoj i Grčkoj, niti nakon peterostrukog testiranja nisu pronađene pogreške. No, nakon niza smrti u hrvatskim bolnicama Baxter je, do okončanja istrage u Hrvatskoj, ipak odmah zaustavio prodaju tih dijalizatora u cijelom svijetu. Osim što je čitava linija proizvoda bila povučena s tržišta, Baxter je zatvorio i tvornice u Švedskoj i na Floridi.
Hrvatsko Ministarstvo zdravstva zabranilo je da se hrvatskim bolnicama do daljnjeg isporučuju Baxterovi dijalizatori, a one koji su već bili u bolnicama izuzela je policija. MUP-ova analiza tih dijalizatora završena je u siječnju 2002. godine, a rezultati do kojih su došli stručnjaci Centra za kriminalistička ispitivanja i vještačenja "Ivan Vučetić" bili su šokantni. Kako je 6. siječnja 2002. objavio Večernjak, u dijalizatorima je otkriven bezbojan i vrlo toksičan plin - perfluoroizobutilen, koji se može koristiti kao bojni otrov. Šokantan nalaz dostavljen je Državnom odvjetništvu RH, no pitanje kako je uopće bojni otrov mogao dospjeti u dijalizator za bubrežne bolesnike, ostalo je bez konkretnog odgovora. Financijsku odgovornost za tragičan propust koji su životima platili pacijenti u čak sedam zemalja preuzeo je Baxter - za nagodbe s obiteljima žrtava kompanija je izdvojila oko 150 milijuna dolara. Obiteljima preminulih hrvatskih bolesnika svoje su usluge tada ponudili i američki odvjetnici te im je Baxter, nakon postignute nagodbe, isplatio milijunske odštete o čijoj se visini, zbog klauzule tajnosti, može samo nagađati.
Najmlađi od dvadeset i troje pacijenata koji su tog tjedna umrli tijekom ili neposredno nakon hemodijalize bio je 21-godišnji Danijel Čokrlić, a iza mladog je pacijenta karlovačke bolnice bilo desetljeće dijalize. Zbog operacije koljena tih je dana boravio u Lovranu otkuda su ga svaki drugi dan vozili na dijalizu u Rijeku. Kobnog 10. listopada nešto prije 14 sati tijekom dijalize razgovarao je mobitelom sa svojom djevojkom i požalio se da ga boli u prsima, zamolivši ju da ga nazove za jedan sat. Nažalost, nikada se više nisu čuli. Među 23 preminulih pacijenata bila je i Jasna Jamuljak, 26-godišnjakinja iz okolice Požege iza koje je također bilo više od deset godina dijalize, no to nije slomilo njen vedar duh. Tog kobnog petka bila je posebno sretna i ushićena, jer u subotu je bilo vjenčanje njezinog jedinog brata Marija. No, dijaliza u Općoj županijskoj bolnici u Požegi tog je dana krenula po zlu. Kada se nešto poslije 18 sati vratila kući, Jasna se nije osjećala dobro pa ju je brat uzeo u naručje i stavio u auto, no na putu do bolnice mlada je djevojka preminula. U istoj bolnici u Požegi tog su kobnog dana nakon hemodijalize umrli i Maša Golek iz Velike, Vasilija Mađarević iz Ratkovice i Aleksandar Kneis iz Požege. Dijalizu tog listopada nije preživjela niti 42-godišnja Anka Medved iz Cetingrada koja se, nakon humanitarne akcije koju je pokrenuo Večernji list, spremala na transplantaciju u Graz. Čitava njena obitelj radovala se zahvatu koji bi mladoj ženi omogućio nastavak života bez hemodijalize, no nažalost Anka transplantaciju nije dočekala, a radost u njenoj obitelji zamijenila je velika tuga.