Prije desetak godina prijatelj mi je pričao kako je na slavnoj tržnici Arizona pokraj Brčkog kupio nesvakidašnji komad garderobe. Prodavačici na jednom od štandova krcatih lažnjacima uspio je spustiti cijenu Adidasove trenirke na dvadeset maraka i rekao joj da mu zamota jednu XXL. Kad je platio i zavirio u vrećicu, ugledao je na gornjem dijelu znak “Nike”. – Ali tražio sam Adidas, pobunio se. – Adidas ti je s druge strane, okreni je, trijumfalno mu je odgovorila prodavačica. Tom kentauru od trenirke koja ima jedno lice Nike, a drugo Adidas i prodaje se po deset puta nižoj cijeni od “pravih”, multinacionalne kompanije u tom dijelu Europe razumljivo ne mogu konkurirati.
Lažnjaci su artikli koji parazitiraju na brandu i dizajnu onoga što kopiraju, često i parodiraju. Neki su otvoreno piratski poput navedenog, jer nikoga se ne može uvjeriti da je odjevni predmet od sintetičkog materijala s patent zatvaračem i natpisom “Nike” tradicionalan proizvod, odnosno narodna nošnja kakva se tu nosi barem od stoljeća sedmog. Postoje i nešto blaži slučajevi poput naziva “parmezan” kojeg su za ribani sir koristili i neki naši proizvođači. Premda izvorni sir, kako mu i samo ime govori, dolazi iz Parme, s vremenom je “parmezan” postao i opći pojam. No unutar EU Parmigiano-Reggiano više ne bi bio to što jeste kad bi isti ili sličan naziv koristila svaka mliječna industrija od Rumunjske do Irske kojoj padne na pamet izribati bilo kakav sir i zapakirati ga. Stoga je pošteno i razumljivo što je naš proizvod prekršten u “Ribanac”, jer se ne možemo praviti većim parmezanologom od nekoga iz Parme, pogotovo jer smo ga počeli proizvoditi relativno nedavno.
Prošek, zbog kojeg je pukla bruka zadnjih dana posve je drukčija priča. Sama po sebi i ne bi bila toliko važna kad ne bi na mikrorazini pokazivala sav jad hrvatskog pristupnog puta Europskoj uniji. U strahu da se ne bi zamjerili gazdama u Bruxellesu, naši compradori iz Ministarstva poljoprivrede potrčali su službenim priopćenjem branit vlastitim građanima uime Unije ono što im ona uopće ne zabranjuje. Objavili su službeno priopćenje kako se nakon ulaska Hrvatske u EU 1.srpnja 2013. prošek više ne smije nazivati prošekom zbog fonetske sličnosti sa zaštićenim talijanskim proseccom, niti prodavati pod tim imenom pa čak ni onaj koji je već u skladištima. Time su pokazali dodatnu budnost uzornih čuvara stada. Nakon burnih reakcija pokazalo se da su izmišljali problem tamo gdje ga, barem još, nema. Osim što su očito nekompetentni, neinformirani i smušeni pa brane ono što nije zabranjeno, načinom na koji su se napola ispričali izmotavajući se kako zapravo nisu tvrdili to što očito jesu, pokazuju tipičnu bahatost kolonijalnih posrednika.
Talijani su zaštitili naziv “prosecco” za proizvod koji je potpuno drugačiji od onoga što se u Dalmaciji tradicionalno naziva “prošek”. Prošek je slatko, desertno vino, a prosecco je pjenušavo, suho vino, koje se zadnjih desetljeća sve uspješnije proizvodi na sjeveroistoku Italije i izvozi u golemim količinama, zahvaljujući talijanskim restoranima po svijetu, ali i činjenici da popularni koktel Bellini nastaje spojem prosecca i breskve.
Iako je riječ o dva različita proizvoda i ne postoji opasnost da će hrvatski proizvođači pod imenom “prošek” nuditi nešto što pomiješano s breskvom daje Bellini, ostaje problem vrlo sličnih imena. No je li to razlog da se zabranjuje tradicionalni naziv za dalmatinsko desertno vino?
Nedvojbeno je da proizvodnja prošeka, i to upravo pod tim imenom, ima dugu tradiciju na našoj obali. Neki čak tvrde da prvi pisani tragovi o prošeku potječu iz 16. stoljeća. Dakle, prvo treba razgraničiti činjenicu da prošek nije copy-paste s druge obale Jadrana i da nitko razuman ne bi tvrdio da je tu riječ o prijevari kakva bi bila npr. ona kad bi netko kiseliš od izabele proizveden u neki dan rehabilitiranoj Špičkovini prodavao pod imenom “Brunello di Montalcino” ili kad bi netko dimljenu šunku od triput zamrzavane i odmrzavane brazilske crkotine prodavao pod imenom “drniški pršut”.
Iz svega što je zadnjih dana rečeno na tu temu može se zaključiti kako zasad problema nema, ali što ako u bliskoj budućnosti talijanski proizvođač prosecca čiji se proizvod u njemačkom dućanu nađe na istoj polici sa šibenskim prošekom, podigne tužbu zbog zbunjivanja kupaca?
Pitanje na koje bi trebali odgovoriti naši pregovarači iz prošle vlasti je zašto prošek nije zaštićen kao tradicionalni proizvod? Je li se uopće pokušalo, a ako jeste, zašto to nije bilo moguće? Sličnih situacija unutar EU bilo je i prije, najčešće navođen primjer je spor oko naziva “Vin Santo”, kojeg osim talijanskih proizvođača, ravnopravno koristi i grčki otok Santorini, za kojeg se dokazalo da ima tradiciju proizvodnje tog vina.
Primjer prošeka pokazuje koliko su se hrvatski “pregovori” odvijali jednostrano. Je li možda sada vrijeme da se javnosti objasni što se pregovaralo, koji su bili uvjeti s jedne, a koji, ako ih je uopće i bilo, s druge, hrvatske strane. Jesmo li osim ispunjavanja “domaćih zadataka” uspjeli i nešto zaštititi na temelju pristupnog ugovora, nauštrb interesa starih članica Unije? Netko tko a priori zauzme inferiornu, kmetsku poziciju, niti ne zaslužuje bolji tretman. Za onim famoznim europskim stolom za kojim ćemo uskoro tobože ravnopravno sjediti i odlučivati možemo zamisliti prosecco, ali izgleda vrlo teško i prošek.