Nedavno je ugledni Economist objavio tekst o Rimčevu C-Two modelu, najmoćnijem autu na svijetu kojeg možete voziti po gradskim cestama. Naglasak članka je, osim superlativa o uspjehu našeg vizionara, bio na neočekivanom mjestu porijekla ovako ambicioznog projekta – Hrvatskoj.
Dok bi druge zemlje vjerojatno dale sve za ovakav uspjeh gradeći na njemu cijelu industriju, kod nas je situacija obrnuta. Mate Rimac, vrlo ispravno, ističe da se kod nas “ne slavi uspjeh”. Dok je razdraganost (Schadenfreude) sveprisutna dok gledamo u nedaće susjeda, a žalopojke su gotovo nacionalni sport, svaki uspjeh se analizira s toliko skepse dok se ne pretvori u nešto diskutabilno.
O Hrvatskoj se, osim u usputnim statistikama, najviše piše zbog sportskih uspjeha, “male zemlje za veliki odmor” ili rata. Osim potonjeg, radi se o pozitivnim elementima, ali realno naš turizam se još najviše oslanja na prirodnu ljepotu koju nedovoljno iskorištavamo. Sportski uspjesi su fantastični, ali nastali su usprkos trenutnoj klimi nedostatne ambicije. Postajemo nacija frustriranih što je najbolje vidljivo kad taj pesimizam nije rezultat loših situacija, već ironično, onih gdje smo najbolji.
Martin Sorell, najutjecajnija osoba na svijetu u području komunikacija, koji dolazi na ovogodišnje Dane komunikacija u Rovinju, bi s potencijalom kojeg mi imamo napravio čudo. Što i ne bi trebao biti problem s rezultatima i strelovitim uspjehom kakvog je postigao Mate Rimac, naši sportaši ili znanstvenici. Umjesto male zemlje koje se geografskom lutrijom našla u raju s fantastičnim sportskim i poduzetničkim uspjesima koji se gotovo uvijek deklariraju kao usprkos a ne zbog zemlje kakva jesmo, trebali bismo postati zemlja koja strateški iskorištava te enormne potencijale.
Ne odlaze mladi samo zbog nedostatka prilika, već sveopće letargije i pesimizma. Priče o lokalnim uspjesima su kuriozitet baš zato što su tu nastale, u Hrvatskoj iz koje svi žele pobjeći. Iz zemlje s prirodnim ljepotama, inteligentnim ljudima, bogatom povijesti i kulturom, zemlje s potencijalom na kojem bi nam i puno veći i bogatiji pozavidjeli.
Kao netko tko se i bavi promocijom hrvatske kulture, prečesto se susrećem s gotovo osjećajem srama da nemamo što za ponuditi, da nismo dovoljno veliki, razvijeni, barokno nakićeni, a iskustvo nas neprestano demantira. Uvidom u naše stvaralaštvo, povijesno i suvremeno, neosporno je da smo nastajali u duhu vremena (Zeitgeistu) umjetničkih i društvenih kretanja.
Priča o čovjeku koji kreće s jednom garažom da bi nakon devet godina gradio kompleks od 50.000 četvornih metara sinopsis je američkog sna. A naš je, i umjesto skepse i analize kako bi se našao crv afere, možda bi za duh nacije više učinilo da uistinu naučimo slaviti naše uspjehe. Jer novog Rimca, koji će ostati zbog ljubavi prema zemlji koja u njega sumnja, teško da ćemo ikad ponovno zaslužiti.
Zato sto vama novinarima nije dovoljno atraktivan njegov uspjeh jer su vam na prvom mjestu samo afere a ne uspjesi