Zašto se šuti o kardinalu Kuhariću?

Peta je obljetnica smrti zagrebaćkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Ali uskoro će i deseta godišnjica otkako ga je na zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici zamijenio dotadašnji krčki biskup Josip Bozanić. Ova peta baš pada u vrijeme kad je završio beatifikacijski postupak za pokojnog papu Ivana Pavla II. koji bi uskoro mogao biti ne samo blaženik nego i svetac.

Kardinal Kuharić bio je osoba koja je ostavila izniman trag u suvremenoj hrvatskoj povijesti, kako onoj nacionalnoj tako i crkvenoj koje su, tako reći, nedjeljive. Bio je, rekli bismo, pravi čovjek na pravom mjestu i u pravo vrijeme kad se rušio komunizam, kad se Hrvatska morala suočiti s agresijom, ali i brzinskim naletom demokracije koja je sa sobom donijela svakojake izazove, dotad gotovo nepoznate.

Za Wojtylu bi se moglo reći isto, da je bio Kuharić na čelu cijele Crkve. Od Wojtyline smrti prošlo je dvije godine, sve se radi na tome da bude što prije svet jer su mnogi uvjereni u njegovu svetost, što su pokazali i za njegova pogreba. Njegov pontifikat analizira se na sve načine, iz svih kutova, o Wojtyli se govori kao da je još živ.

A Kuharić? S vremena na vrijeme izađe pokoja knjižica o njemu, njegov nasljednik odsluži godišnje misu zadušnicu i to je više-manje sve što nas podsjeća na njega. Nema objektivnih rasprava o njegovu nadbiskupovanju, osim onih medijskih koje ga uglavnom sukobljavaju s Bozanićem. Hoće li se što promijeniti nakon pete godišnjice smrti? Ne mora biti odmah blažen i svet, ali ne mora se o njemu tako ni šutjeti. To nisu zavrijedili ni on ni Crkva, ali to nije ništa novo u hrvatskoj sumornoj stvarnosti.