Vijest o smrti nekadašnjeg omiljenog trsatskog gvardijana, legendarnog franjevca Serafina Sabola, zasigurno će rastužiti brojne vjernike, trsatske hodočasnike, ali i sve one kulturne djelatnike koje je fra Serafin strastveno se radujući životu nesebično okupljao oko sebe.
U svom plemenitom životu fra Serafin, rodom iz Međimurja, iz sela Ivanovca nedaleko Čakovca, bio je neumorni graditelj za kojeg nije postojala niti jedna prepreka. Gdje god bio, svugdje je stvarao, pridonoseći tako i gradnji velike franjevačke crkve u zagrebačkom Sigetu koju s pravom zovu i novozagrebačkom katedralom, ali i uređenju trsatskog svetišta koje je u vrijeme fra Serafina upravo procvjetalo.
Vrhunac svog mudrog djelovanja, fra Serafin doživio je u vrijeme posjeta pape Ivana Pavla II. Rijeci i Trsatu. Tada je poljski papa skromno molio pred čudotvornom slikom Majke Milosti, a fra Serafin je zaslužan što je nedugo nakon papine smrti na Trsatu podignut spomenik sv. Ivanu Pavlu II. nazvan Trsatski hodočasnik, rad kipara Ante Jurkića.
Brinuo je fra Serafin i o obnovi trsatske crkve, trsatske riznice, parka oko crkve i samostana koji je pretvoren u Marijin perivoj i postao tako koncertni prostor idealan i za koncerte kao što je to bio veličanstveni nastup čuvenog svjetskog tenora Josea Cure uz dubrovačku mezzosopranisticu Dubravku Šeparović Mušović i riječki operni orkestar i dirigenticu Nadu Matošević Orešković u sklopu Riječkih ljetnih noći kada ih je vodila Mani Gotovac.
Fra Serafinovim zalaganjem izgrađen je i trsatski pastoralni centar Aula pape Ivana Pavla II., za što su arhitekti Idis Turato i Saša Randić dobili nagradu “Viktor Kovačić” za najbolje arhitektonsko ostvarenje u 2008. godini. Organizirao je fra Serafin brojne humanitarne koncerte u trsatskom svetištu, uvijek s razoružavajućim smijehom.
Uživao je u druženju s umjetnicima, pa bili to operni pjevači poput Ivanke Boljkovac, amaterski zborovi ili članovi najboljih hrvatskih klapa. U goste je uvijek dolazio s poklonima, srdačan i druželjubiv, pravi ambasador franjevačke dobrodušnosti i darežljivosti. Nije mu bilo teško čak i nakratko otići na neki koncert u Zagreb, podružiti se s prijateljima i pokazati im da cijeni njihovu umjetnost, a da ne štedi ni vlastito vrijeme ni vlastitu energiju.
Bio je fra Serafin Sabol upravo ideal redovnika koji premošćuje sve moguće prijepore između strogih crkvenih i redovničkih pravila i umjetničke razbarušenosti i slobodarstva, te ne gubi vrijeme na nebitne ljudske sitničavosti, nego vizionarski gleda u daljinu razmišljajući kakvo će djelo ostaviti iza sebe. U vrijeme žučljive isključivosti koja već dulje vrijeme truje Hrvatsku, veseli trsatski fra Serafin bio je čovjek uključivosti i pomirljivosti. Zato je i imao toliko prijatelja svih mogućih zanimanja i statusa i zato će zbog njegovog odlaska toliko žaliti i brojni umjetnici i kulturni djelatnici koji su u fra Serafinu imali pouzdanog prijatelja i zagovaratelja.