Kad u jednom danu hrvatski sportaši vani osvoje dva zlatna odličja, kad imamo juniorske sportaše, koji već osvajaju prva mjesta u svojim disciplinama, opet možemo ustvrditi da su sportaši najveći promotori Hrvatske, najveći brendovi koje Hrvatska ima, na koje možemo biti ponosni i samo im čestitati, duboko se nakloniti i poželjeti im daljnje uspjehe, a i zaželjeti takve nove generacije.
Jer ono što je u subotu ostvarila Sandra Perković, peto uzastopno zlato na europskim natjecanjima, ili svjetsko zlato za braću Fantela koji su bili najavljivani kao autsajderi, to je za povijest!
Ti su uspjesi još vredniji ako znamo da su i ti i mnogi drugi plod entuzijasta, obitelji, strasti, dugogodišnjeg odricanja…
U vrhunskom sportu sve je podređeno treningu, i samo treningu, i nema rezultata bez krvavih dana i tjedana i mjeseci i godina.
Zamislite koliko bi još više bilo takvih rezultata, i pojedinačnih i momčadskih, kad bi se u Hrvatskoj daleko više ulagalo u sport, kad bi postojala nacionalna strategija, kad bi se ulagalo u infrastrukturu… Sjećate li se kakve su bile reakcije na veličanstveni uspjeh naših nogometaša u Rusiji? U svijetu su se čudili kako je takva momčad došla na vrh svijeta. Ali ne zato što momčad ne vrijedi, nego kako je moguće da je takva momčad osvojila vrh svijeta, a dolazi iz male zemlje s katastrofalnom nogometnom infrastrukturom!
Zato i ne čudi da najveći dio naših reprezentativaca dolazi iz vrhunskih stranih klubova. I koje je u momčad za osvajanje vrha svijeta uvezao vrhunski majstor Zlatko Dalić.
Sjećate li se kakva su obećanja dolazila mladom zlatnom Tinu Srbiću? Ma sve će on dobiti, sve će mu napraviti. I onda se zavjesa spusti, i opet svi na njega zaborave, i opet je prepušten sam sebi, i opet trenira u nemogućim uvjetima, i opet osvoji zlato! I koliko je takvih primjera?
Koja drčnost, koja ambicija, koja hrabrost, koja odvažnost… Svima njima treba se nakloniti do poda.
Kao što su naši nogometaši za promociju Hrvatske u svijetu učinili više nego sva naša ulaganja u marketing od proglašenja neovisnosti, tako i svaki uspjeh bilo kojeg našeg sportaša, a posebno pobjednička postolja, samo je još jedna, nova, dodatna promocija naše Hrvatske. Koliko priloga izađe u svijetu o takvim našim sportašima, koliko nevjerojatnih priča, i svugdje je Hrvatska koja je sve veći mamac strancima.
Pogledajte samo komentare na povijesni uspjeh Sandre Perković. Vijest koja je u trenu obišla svijet! Nisu tu samo sportaši.
Samo malo valja pratiti kako naši učenici osvajaju vani medalje na različitim natjecanjima. Ili naši inovatori, koji se ni s jednog natjecanja ne vraćaju bez hrpe osvojenih medalja.
Znači, može se! Hrvatska je puna potencijala. Hrvatska ima snagu, ima pamet, ima znanje. Ali zašto to onda ostaje na razini pojedinaca? Zašto se to ne okrene i na drugu stranu, pa da se ta snaga iskoristi u kreiranju novih društvenih procesa koji će Hrvatsku gurnuti u 21. stoljeće?
Odgovor je vrlo jednostavan! Hrvatska je u raljama sustava koji se razvio kao kancerogeni tumor, koji se godinama razvija sam za sebe, za svoju svrhu, za svoje preživljavanje, a svi drugi služe samo njemu, i svi drugi rade za njega, sustav sve druge crpi, iz njih isisava sve što mu treba, i svi drugi mogu krepati koji nisu dio njega.
To je politika koja s jedne strane grabi bodove na spomenutim uspjesima, koja se naslikava s pobjednicima, koja s njima želi ubrati dio slave za sebe, a s druge strane ne želi se odreći svog djela kolača, ne želi smanjiti svoje apetite, ne želi ni korak uzmaka.
Zato i imamo katastrofalnu sportsku infrastrukturu. Zato imamo mlade koji bježe van jer se ne vide kod kuće prepoznati i dovoljno vrednovani. Zato imamo turizam koji nam se i dalje samo događa, bez strategije, i bez potrebne infrastrukture koja može pratiti toliku navalu turista svake godine.
No zato sustav ne posustaje. U jeku ljeta hrpa novih zapošljavanja u državnom sustavu!
Umjesto da se smanjuje, on i dalje raste!
Umjesto da turizam olakšamo od svakakvih nameta, idu novi nameti i iznajmljivačima i turistima u vidu povećanja boravišne pristojbe i pristojbe za nautičare. Vlada se hvali kako će poreznom reformom ljudima u džepu ostaviti oko 800 kuna na godišnjoj razini. A koliko će svi drugi novi nameti to učiniti besmislenim?
Jer je Hrvatska zemlja u kojoj se sve vrti iz šupljeg u prazno! Zato se zemlja i prazni, ali sustav to ne brine. Dok ide, ide! I dok sve ne krepa!
>> Veliki doček Vatrenih
Divim se novinarima koji su posljednjih mjeseci "iskipali" toliko usporednica sporta i preostalog dijela RH, kao da uspjesi hrv. sportaša imaju bilo kakvih dodirnih točaka sa sistemom. Prevedeno, euforični tonovi u stilu, ajmo mi njih malo imitirati i bit ćemo bogatiji od Švicarske i u tom stilu... Nema kod nas uspješnog sustava, čak ni u sportu (ex DDR je imao jedan takav državni sustav za sport, ali ostalo je "kraknulo"). Tako da između poduzetnika i sportaša u Hrvatskoj postoje goleme razlike - za ovog drugog država malo haje, dok ne ostvari doista svjetske rezultate (pitajte trenere tih sportaša, oni najbolje znaju, primjerice onaj koji je kćer svojedobno upisao u austrijsko državljanstvo zbog nemogućnosti dobivanja termina na bazenu). Ovog prvog krenu "napucavati" kojekakvim državnim birokratskim i poreznim torturama, još dok je u povojima, a kamoli da je uzletio. Dok se ne promijeni stav da "prvotan" državni službenik i njegovo uhljebljenje, da se izrazim staromodno crkvenim rječnikom, od našeg kapitalizma nema ništa - borimo se već sada za crveni fenjer s Rumunjskom i Bugarskom...