Zakon željezne šipke

Mi novinari vjerujemo da je pero ubojitije od mača. I od željeznih šipki također, ali samo u zemlji u kojoj policija pronalazi razne kriminalce i ubojice te prikuplja vjerodostojne dokaze za djelotvorno pravosuđe koje brzo i pravedno osuđuje krivce i oslobađa nevine.

U zemlji gdje se ugled i čast stječu znanjem, poštenjem, radom i kreacijom, a ne kupuje novcem na koji nije plaćen porez. U zemlji čiji građani znaju da će za polovicu zarađenog novca koji moraju dati državi dobiti svu potrebnu zaštitu, od imovine do zdravlja, da će oni i njihova djeca imati jednake šanse u startu i da vojska činovnika u različitim lokalnim i državnim službama rješava sve njihove probleme i potrebe.

Po cijelom svijetu novinare tuku i ubijaju i tako će biti i dalje jer su opasni, naoružani ubojitim informacijama koje dijele s milijunima čitatelja (gledatelja, slušatelja), jer su u službi javnosti koja baš zahvaljujući novinarima zna više nego što bi njihove vođe htjele da znaju, jer nadziru sve čijim se potpisima troše milijuni koji su im građani povjerili na trošenje u zajedničkom interesu.

Na žalost, i među novinarima, a Dušan Miljuš nije takav, nemali je broj onih koji “naoružanje” koriste nečasno, ne u interesu javnosti, nego uime neke interesne skupine protiv druge. Ali i kada se to dogodi, civiliziran svijet svaki spor nastoji riješiti argumentima, a nepomirljivi na sudu. Kad nestane povjerenje u pravosuđe, pravda se uzima u svoje ruke. Kad nestane strah od represivnog sustava države, počinje bezvlašće ili vladavina zakona jačeg, zakona željezne šipke.

Ne postoji zemlja bez nasilja i kriminala, ali se razlikuju po tome kako ih suzbijaju. Dakle, u kakvoj mi to zemlji živimo?