Hrvatska u još jednu školsku godinu ulazi s padom broja učenika, kojih je od školske godine 2013./2014. do danas manje oko 65 tisuća. U isto vrijeme broj učitelja i nastavnika na razini Hrvatske nije padao, nego je rastao te je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, na početku prošle školske godine u osnovnim školama bilo zaposleno 38.297 učitelja, a u srednjim školama radilo je ukupno 28.729 nastavnika.
Jesu li bolji obrazovni ishodi djece jer na jednog učitelja dolazi 7,9 učenika? Godinama uglavnom stagniramo na PISA testovima, bez ozbiljnijeg napretka. Bi li rezultati bili bolji da obrazovni sustav nema velik broj obveznih nastavnih predmeta i da učenici u srednjim školama, kao u nizu europskih zemalja, imaju veću mogućnost izbora, odnosno da mogu sami birati koje predmete, uz manji broj obveznih, žele slušati? Bi li djeca više znala i bila sretnija i zdravija da, primjerice, imamo poput Finske takvu selekciju kadrova zbog koje učiteljske studije upisuju najbolji kandidati u psihološkom, pedagoškom i akademskom pogledu? I da se umjesto nezdrave kompetitivnosti forsira razvijanje empatije u školama i učenje, za početak, temeljnih životnih vještina i vrijednosti, umjesto ocjenjivanja već od 1. razreda osnovne škole. S razlogom ga u ranom osnovnom školovanju nemaju brojne zemlje EU.
U svakom slučaju, da smo poput Finske, učiteljsko zanimanje bilo bi jedno od najcjenjenijih, a onda i bolje plaćeno nego što je danas jer bi u sustav ulazili najbolji. No, u hrvatskim uvjetima postavlja se pitanje što bi djeca i učitelji time dobili kad će jednog dana, nakon što završe srednju školu ili fakultet, ionako svjedočiti tomu da su na brojnim mjestima na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini zaposleni oni koji nemaju ni vještine ni kvalifikacije za radna mjesta za koja ih porezni obveznici plaćaju. Ali im je bilo dovoljno da uz nečije "usmene preporuke" prilože diplomu kakvu imaju.
Koliko se zbog takve prakse iz ove zemlje iselilo mladih i obrazovanih ljudi i obitelji s djecom? Dok god stručni kriteriji ne budu jedini razlog nečijeg zapošljavanja na svim razinama u društvu, nema smisla reformirati ni obrazovni sustav sa sve manje djece – pa dok ide, ide. No, do tada su i cjelodnevna nastava, i zabrana mobitela u školama, i zapošljavanje novih i novih stručnih kadrova samo kozmetika koja ostavlja privid da se u sustavu radi na otklanjanju brojnih problema. Uzrocima se nije lako baviti.