Pogibija 19-godišnjeg brata u Domovinskom ratu i potom tragična očeva smrt Biljani Bocki donijele su teške životne ožiljke, no uz druge članove obitelji, osobito supruga Ivana i petogodišnju kći Ivanu, nalazila je novi smisao života. Proživjela je progonstvo, Ivan i mnoga bojišta kao hrvatski policajac, potom povratak u Ilok bez vlastita stana i posla, no zajedno su preživljavali. Međutim, treća je tragedija shrvala tu 27-godišnju, fizički očito krhku ženu.
Naime, 5. listopada 2001. godine Ivan se zaposlio kod privatnika u Iloku i prvog radnog dana poginuo. Pri iskrcaju kamiona slučajno je željeznom cijevi dotaknuo strujni vod i stradao. Od poslodavca obitelj ništa nije dobila jer Ivan još nije bio ni prijavljen. Dokumentacija do tada nije stigla s Cresa gdje su Biljana i Ivan ljeti radili u kampu. Od tada za tu samohranu majku i njenu djevojčicu počinju neslućene muke.
- Živimo u kući gospođe Kreke koja je u Njemačkoj. Gospođa ima razumijevanja i ne traži nikakvu naknadu, ali želi prodati kuću i, čim se pojavi kupac, Ivana i ja moramo na ulicu. Ne možemo u podstanare jer već šest mjeseci živimo bez ikakvih primanja. Molimo zato gradske vlasti, osobito stambenu komisiju, da nam odobre korištenje nekog praznog stana, ali toga nema za nas dvije. Istina, čula sam puno obećanja, čak i od gradonačelnika koji, vjerujem, iskreno govori, ali je nemoćan jer su ljudi u komisiji moćniji. Stan koji je meni obećan vjerojatno će dobiti 80-godišnja baka čija su djeca stambeno zbrinuta, no ima zeta u komisiji. Svi mi kažu da se strpim, ali do kada, i što ako sutra budem na ulici s djetetom. Slušam kako se svi brinu za obitelj poginulog policajca, hvala Bogu da je tako, ali molim da se i za nas nađe kap dobrote, pa i moj suprug je bio policajac - sa suzama u očima, isprekidanim glasom ispričala nam je Biljana Bocka.
Kuća u kojoj živi jest velika, ali grije samo dnevnu sobu. Kupaonicu ima, ali je neupotrebljiva jer su zbog zaleđivanja zimus popucale cijevi. Dijete i sebe prehranjuje uz pomoć majke i Ivanovih roditelja čije su mirovine skromne. Grad Ilok im je sa 2000 kuna pomogao nakon Ivanove pogibije, no troškovi ukopa iznosili su 10.000 kuna. Pomoć Centra za socijalni rad ne dobiva, tek jednu novčanu jednokratnu pomoć.
- Svima sam se uzalud obraćala. Šalju me od vrata do vrata, a nitko me ne pita imamo li za kruh. Hvala Bogu, još nismo bili gladni, ali pitam se do kada. Nedavno sam prodala neregistrirani ford fiestu star 15 godina za 1000 maraka, a kupac je morao platiti porez kao da ga je platio 7000 kuna. Sada više nemam što prodati, a ne vidim kako zaraditi i jednu kunu. Posla u Iloku nema ni za čistačice, nitko ne nudi ni motiku za kopanje u polju. U Iloku ima praznih stanova i molim da se jedan nama odobri. Kada bih još dobila posao - gotovo sanjalački govori Biljana, no kada spominje kako je našla prazan dvosoban stan koji je stambena komisija ocijenila za nju prevelikim i dala ga drugom, zatim slučaj "bake i zeta", Biljana očajnički pita zar treba baciti bombu i otići u zatvor, pa da se netko zapita kako na području od posebne državne skrbi žive samohrana majka i dijete?!
Branko Vrbošić