Kada je Xi Jinping u svibnju u Pekingu sjedio nasuprot predsjedniku Trumpu, posegnuo je za posuđenom frazom. Mogu li dvije zemlje, upitao je, izbjeći "Tukididovu zamku" – drevni obrazac koji je opisao harvardski politolog Graham Allison, prema kojem rastuća sila i ona vladajuća posrnu u rat? Zvučalo je državnički, gotovo pomirljivo. Kasnije ovog mjeseca Xi stiže u Washington u uzvratni posjet i možda će ponovno posegnuti za tom frazom. Peking je nastavlja koristiti jer djeluje. Kako bi objasnili zašto, Wall Street Journal je razgovarao s Chenggangom Xuom. Xu je znanstvenik koji je i sam živio unutar kineskog sustava, a autor je knjige "Institutional Genes", objavljene 2025. godine, koja prati način na koji je Kina spojila sovjetski komunizam s vlastitom imperijalnom birokracijom i tako izgradila totalitarni sustav osmišljen da se odupre reformama.
Xuov odgovor počinje od same teorije. "Tukididova zamka" privlačna je, rekao je, jer iz sukoba izbacuje sve ono što je važno. "To je priča posuđena iz antičke Grčke. U toj priči nema različitih sustava – postoje samo dvije sile, jedna koja se uspinje i jedna stara. Kineski komunisti je vole jer ne žele da ljudi znaju da su drugačiji". Drugačiji kako? Xuov životni rad temelji se na razlici koju su mnogi u Washingtonu i drugdje zanemarili: Kina nije autoritarna, nego totalitarna. U običnoj autoritarnoj državi, koliko god brutalna bila, neke neovisne institucije opstaju, bilo da je riječ o crkvi, hramu ili nevladinoj organizaciji, sve dok se ne bave politikom. Totalitarna stranka ne dopušta ništa od toga. Svaka organizacija mora biti pod nadzorom stranke.
Ta je razlika važna jer oblikuje politički pristup. Ako nešto svrstamo u pogrešnu kategoriju, rekao je Xu, "primjenjujete čitav niz političkih alata na pogrešan način". Ako Peking nazovete normalnom rastućom silom, njegovu vanjsku ekspanziju tretirate kao uobičajeno suparništvo velikih sila – kao natjecanje kojim treba upravljati, uspostaviti ravnotežu i podijeliti na interesne sfere. Prihvaćanje takvog okvira, rekao je Xu, "dolazi sa strahovitom cijenom" za Zapad: omogućuje da se država kojom upravlja stranka i koja se širi prema van predstavlja kao običan konkurent. Xu to ne zna samo kao znanstvenik, danas zaposlen na Sveučilištu Stanford nakon godina provedenih u Hong Kongu i Londonu, već i iz vlastitog iskustva. Bio je tinejdžerski "revolucionarni buntovnik" kada je 1960-ih izbila Kulturna revolucija. Sa 19 godina proglašen je vođom "kontrarevolucionarne klike". Optužba je, rekao je, bila izmišljena: bio je učenik koji je razmjenjivao ideje s drugima iz različitih škola i mjesta, a optužen je da vodi mrežu koja se prostirala kroz devet pokrajina.
Njegov pravi prijestup, zaključio je, bio je upravo ono što totalitarna stranka ne može dopustiti: organizirano čitanje i razmjena ideja izvan nje. Godine je proveo na prisilnom radu u Velikoj sjevernoj divljini. Xu tvrdi da je današnja Kina, koju opisuje kao "totalitarni sustav s kineskim karakteristikama", nastavak Kulturne revolucije. Prema njegovu mišljenju, taj je preokret bio najjasniji izraz temeljne logike stranke: Maove doktrine permanentne revolucije, prema kojoj država mora neprestano stvarati neprijatelje i gušiti svaku organizaciju koju ne kontrolira. Ta logika, rekao je Xu, nikada nije odbačena, već samo stavljena na čekanje tijekom godina reformi. Pod Xijem se vratila. Sustav koji ga je s 19 godina proglasio neprijateljem, prema njegovu je tumačenju isti onaj koji danas upravlja Kinom.
Peking nikada nije dopustio potpuno javno suočavanje s tom epohom, a pod Xijem je svakodnevni život postao sve više nadziran i strogo kontroliran – čak i dok zemlja ulaže golema sredstva u umjetnu inteligenciju i alate visokotehnološke države. Instrumenti su novi. Instinkt je, tvrdi Xu, star. On ne govori kao ideolog. Xu, ekonomist školovan na Harvardu, dugo je bio čovjek pun nade. Početkom 1990-ih savjetovao je gradsku upravu Šangaja o reformama državnih poduzeća kao konzultant Svjetske banke. Poput mnogih drugih, vjerovao je da bi tržište moglo oslabiti stisak stranke. "Bio sam vrlo optimističan da bi se Kina mogla reformirati i da bi ta reforma mogla dovesti do demokracije", rekao je novinarki Lingling Wei. "Nisam bio siguran, ali nadao sam se".
Doista, privatni sektor je rastao, a civilno društvo se širilo, iako je stranka zadržala konačnu kontrolu nad društvom. Xuova nada čak se odrazila i u akademskim radovima. U jednom od svojih najcitiranijih radova, objavljenom 2011., godinu dana prije nego što je Xi došao na vlast, skovao je oprezan, gotovo optimističan naziv za kineski sustav: "regionalno decentralizirani autoritarizam". Autoritarizam, primijetite, a ne totalitarizam. Smatrao je da dolazi do djelomičnog slabljenja totalitarne vlasti. A onda je Xi došao na vlast. Umjesto reformi koje su mnogi očekivali, preokrenuo je smjer – i pritom, smatra Xu, učinio prirodu režima nemogućom za ignorirati. Xu vjeruje da Xi, kao proizvod samog totalitarnog sustava, nije jedini koji je doveo do takvog preokreta. Pitanje je hoće li Washington poslušati Xu – ili zbor onih koji i dalje inzistiraju da čovjek koji ovog mjeseca stiže u grad predvodi normalnu rastuću silu, piše WSJ.