Povukavši se s mjesta urednika Dramskoga programa HTV-a, Tomislav Radić je pomalo nestao iz javnosti. No to ne znači da se prepustio mirovanju. Energiju koju je trošio na televizijski posao sada je usmjerio prema novim projektima, od kojih se jedan posebno izdvojio.
Vaš posljednji film "Holding" još nedavno je bio u kinima, a sada pripremate novi projekt. O čemu je riječ?
Pokušat ću napraviti dokumentarni film o potopu u dolini Rame. Kad se danas spomene Rama, svi pomislimo na samostan u Rami. Ali tamo su nekoć bila i sela. Nema ih više. Nema ih zato što su, u jednom trenutku naše povijesti, osuđena na propast. Donesena je odluka da se u dolini napravi akumulacijsko jezero za hidrocentralu i cijeli je taj kraj potopljen - kuće, polja, kapelice, groblja, sve. Nestalo zauvijek. Nije to bilo tako davno - sredinom šezdesetih. Danas u tom kraju ljudi dijele vrijeme na "prije potopa" i "poslije potopa".
Što vas je natjeralo da između svih tema odaberete tu priču?
Ima nešto strašno kad vam netko dođe jednog dana i kaže da će svijet, u kojem si odrastao i gdje su pokopani tvoji pretci, biti žrtvovan izgradnji. Potopit ćemo tvoju kuću, seli se. Kamo?
Koliki će problem biti pronaći ljude koji su o tomu odlučivali?
Neću ja tražiti ljude koji su odlučivali. Uostalom, drug Ranković, koji je najviše odlučivao, ionako je mrtav. No to nije toliko važno, ne želim raditi film o onima koji su odlučivali, već o onima koji su bili žrtve odluke. Nadam se da ću film početi snimati još ove zime. Sada završavam tonsku obradbu serije "Holding", pa kad budem gotov, moći ću se prihvatiti "Potopa".
Iz današnje perspektive, koliko ste zadovoljni "Holdingom" i njegovom medijskom percepcijom?
Moj posljednji film u medijima nitko nije kritički komentirao. Koliko sam vidio, samo jedan tekst koji se može nazvati filmskom kritikom objavljen je u "Vijencu", a svi ostali su pisali o meni, a ne o filmu. Pisali su o meni s mržnjom, tvrdeći da sam "rigidni desničar", "trofrtaljni redatelj", da me treba nabosti na "otrovani floret", da sam "ivlji hadezeovac*.. Sjećam se da je u jednom tekstu na kraju novinar napisao da, uzevši u obzir tko je redatelj, možda film i nije toliko loš. Očito je da nisam politički podobna osoba, i tako je film, u skladu s dobrim starim običajima, prešućen odnosno popljuvan. S druge strane, više sam nego zadovoljan reakcijama publike. Po tomu kako ljudi film gledaju, reklo bi se da mi je uspjelo napraviti zabavan film. Smiješan, ali ujedno i ozbiljan.
"Holding" je za hrvatski film imao solidnu gledanost, ali to su još uvijek male brojke. Zašto hrvatski film ne privlači publiku u kina?
Jest, ja sam jako zadovoljan kako je publika primila "Holding". To mi je bio najbolji dokaz da sam napravio pravu komediju, zabavnu a ne vulgarnu. No, problem je u tomu što je najveći dio kinematografa u Hrvatskoj u vlasništvu stranog kapitala. Strance, prirodno, zanima isključivo profit, a budući da se na američkim blockbusterima može zaraditi i brže i lakše, onda se oni i prikazuju. Hrvatski film ionako nema šanse biti prikazan u istim uvjetima kao američki. Nemoguće je da hrvatski film, koji u prosjeku košta nešto više od pet milijuna kuna i koji je u propagandu uložio 50 tisuća kuna, ima na tržištu iste uvjete kao američki koji je samo u propagandu jednog projekta uložio više nego što je hrvatska država, otkad postoji, uložila u sve svoje filmove. U takvim uvjetima hrvatski film još dobro i prolazi.
Zar je promidžba jedini problem?
Pa, promidžba najvećim dijelom određuje ono što će ljudi htjeti gledati, promidžba priprema tržište. Ako vi ne znate da se nešto prikazuje ili ako vam nitko ne učini neki film privlačivim, nećete ni znati da ga treba pogledati. Ali istina je da nemamo ni publiku za filmove. Recimo, "U potrazi za Forresterom" je odličan film, ali je prikazivan kratko, nije imao publike. Bilo bi zanimljivo napraviti analizu u kakvom je odnosu kvaliteta filma i posjećenost. To se, na žalost, ne može, zato što ne možete doći do podataka koliko je koji naslov skupio gledatelja. Poslovna tajna. Strani vlasnici kinodvorana ne daju takve podatke. Cijeli niz vrijednih filmova nismo mogli vidjeti zato što ih naši distributeri ne kupuju. Kupuju ovo što djeci od petnaest godina mogu najlakše prodati. Pa nije tako davno kada smo u kinima gledali talijanske filmove, japanske, švedske... Kakve bi šanse danas imao Bergman u hrvatskim kinima? Ako vas zanima situacija s hrvatskim filmom, samo otiđite u subotu navečer u Viroviticu i pitajte što se prikazuje u kinu. Ništa. U to je vrijeme u kinu svadba. Otiđite u Varaždin, to je ozbiljan grad, pogledajte kako tamo izgleda kino... A ta kina nisu u vlasništvu stranaca. To je - tržište! Kako možete bilo kome zamjeriti? Svi ti ljudi - i stranci, i ovi naši - nastoje zaraditi što više novca i ništa drugo ih ne zanima. Kakve šanse u tomu ima jedan Nola ili Gamulin ili tko već.
Ne bi li država trebala štititi domaći film i pomoći mu da dođe do gledatelja?
Državni aparat doživljava domaću kinematografiju kao jednu mučnu dužnost koju mora izvršavati kako mu se ne bi reklo da ne vodi računa o nacionalnoj kinematografiji. Da nije tako, imali bismo barem nacrt prijedloga nekakvoga zakonskog akta o filmu. Bilo kakvoga - nešto o tehničkim uvjetima prikazivanja, ili o distribuciji, ili - ne daj Bože - o proizvodnji. Nešto preko čega bismo mogli naslutiti ima li Ministarstvo nekakakav program, kako se sve to zamišlja dugoročno. Kako sada stvari stoje, Ministarstvo kulture de facto sufinancira proizvodnju televizijskih mini-serija. Tako da zapravo sve što se u nas snimi ipak na kraju dođe pred najširu publiku. Ha, valjda je i to dobro.
Koliko se onda uopće isplati dalje snimati filmove?
Koliko se uopće isplati ulagati u kulturu? A posebno u nacionalnu kulturu? Jasno da se ne isplati ako razgovaramo o novcu i jasno da se isplati ako razgovaramo o duhovnim vrijednostima jednog naroda. Svojedobno je upravo zbog takvih pitanja osnovana Matica hrvatska. Bilo bi dobro da naši ministri pročitaju što piše u osnivačkom aktu te institucije. Svi ministri, ne samo Vujić. Zato što je naša kultura danas, cijela naša kultura, u više nego teškom stanju. Ministar osniva ta svoja vijeća za pojedine djelatnosti u kulturi, a to nije ništa drugo nego bijeg od odgovornosti, druga verzija nekadašnjih sizovskih vijeća korisnika, ili samoupravljača, ili radnog naroda, ili kako se to već zvalo u komunizmu. Bit će, ako sam dobro upamtio, osam vijeća po sedam ljudi! Možete li zamisliti koliko će se samo različitih papira umnožavati kako bi svaki član vijeća (bit će ih šezdesetak!) imao svoj "mat"rijal". Da ne govorim sad o cijelom aparatu koji će posluživati svako vijeće, telefonima, telefaksima, o službenicima ministarstva koji će voditi zapisnike sastanaka, slati pozive, izvještavati o zauzetosti pojedinih članova, provjeravati kvorum. Da ne govorim o sokovima, kavama i cijelom onom sastanačkom ritualu. To banalno ponavljanje... Ma, ne vrijedi o tomu ni govoriti. Idiotski je da se kod nas sva energija potroši na rečenice tipa "hadezeovci su uništili kulturu, a mi ćemo..." ili "mi smo vodili kulturu a gledajte što ovi rade...". Kultura nije počela ni za vrijeme HDZ-a, ni jučer kod Vujića, ona se sustavno stoljećima stvarala u Hrvatskoj, a danas je ugrožena kao nikada u povijesti. Ugrožena je nebrigom države, nestašicom novca i nevjerojatno agresivnim nametanjem tuđinske kulture. Nemam osjećaj da itko u Saboru vodi računa o toj činjenici. Mi smo te ljude izabrali da vode računa o budućnosti države i sudbini naroda u svakom aspektu opstanka. Nisam nikada još čuo da je i jedna jedina tema iz kulture bila zanimljiva nekome u Saboru.
Josip Jurčić