Netom potpisana Deklaracija o jačanju obrambene suradnje Hrvatske, Albanije i Kosova izazvala je revoltiran odgovor Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije. Ne bi to bila neka posebna vijest sama po sebi, ako se ima u vidu koliko često Vučić susjednim zemljama, naročito ovima pobrojanim, prigovara da djeluju protiv srpskih interesa. No u ovom slučaju on je jednoj od navedenih triju država zamjerio i na kršenju, po njegovome mišljenju, izvjesnog regionalnog ugovora vojno-sigurnosne naravi koji je potpisan još 1996. godine.
Posrijedi je Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja koji su tada potpisale Hrvatska, Bosna i Hercegovina, te Savezna Republika Jugoslavija. A ta se savezna republika, nastala iz manjeg dijela nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, inače kasnije razdvojila na Srbiju i Crnu Goru, piše DW.
Aleksandar Vučić, međutim, smatra da je Hrvatska, već i samim potpisivanjem ugovora s Albanijom i Kosovom, ustvari pogazila obaveze iz tog ranijeg dokumenta, tj. odnos sa drugim supotpisnicama. Odmah nakon takve reakcije, u srpskim medijima bliskima vlasti je najavljeno zasnivanje vojne suradnje između Srbije i Mađarske, ali u regionalnoj političkoj javnosti zasad gotovo da nema odjeka te vijesti. Hrvatski premijer Andrej Plenković u međuvremenu je samo „odmahnuo rukom“ na Vučićevu primjedbu o nepoštivanju starijih obaveza, ustvrdivši da u tekstu novog sporazuma ni za koga nema nikakvih realnih problema.
Također, izjavio je da Hrvatska o tome ne mora pitati nikoga, pa ni Srbiju, a niti NATO, mada je teško vjerovati da taj čin nije bio usklađen s interesom Sjevernoatlantskog saveza. „No optužba da se time krši onaj sporazum iz '96. jednostavno ne odgovara istini“, rekao je za DW bivši hrvatski političar i diplomat Božo Kovačević, danas predavač na zagrebačkom Sveučilištu Libertas. On napominje da, prije svega, jedna od tadašnjih država-potpisnica više ne postoji, osim što i ovaj novi sporazum u biti samo formalizira suradnju koja između konkretne tri države ionako već godinama postoji.
„Treće, predsjednik Vučić nije specificirao u čemu se tu sastoji ugroza nacionalne sigurnosti Srbije, jer bi jedino to mogla biti osnova za opravdanu kritiku. Albanija i RH su već u NATO-u, priznale su neovisost Kosova, a može se reći i da je taj sporazum analogan Balkanskom paktu koji su 1953. potpisale Jugoslavija i dvije članice NATO-a, Grčka i Turska. Time je za SFRJ posredno bila zajamčena sigurnost od NATO-a, u slučaju napada SSSR-a. Iako zaključivanje po analogijama nije najpouzdanije, ovo podsjeća na to“, veli Kovačević.
Prema njegovu viđenju stvari, sporazum RH-Albanija-Kosovo je sadržajno „benigan“, te mu je svrha isključivo učvršćenje sigurnosti Kosova. „Ono ipak ima razloga biti zabrinuto“, dodao je on, „s obzirom na to da je Srbija i nedavno bila paravojno umiješana u tamošnje nemire. S druge strane, govoreći o ’96. i onome što je uslijedilo, treba uočiti da je jedna od država nastalih iz SR Jugoslavije, u međuvremenu također stupila u NATO – Crna Gora. Taj sporazum, dakle, nadalje je neprimjenjiv. Jasno, to ne znači da bi se smjelo dopustiti organiziranje saveza koji bi ugrožavali Srbiju.“
Stoga bi predstavnici triju vlada-supotpisnica, drži Božo Kovačević, trebali još jednom objasniti kako i zašto namjena njihova sporazuma nije ugrožavanje Srbije, niti bilo koga drugog. Drugi naš sugovornik na ovu temu, politolog Boško Picula s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, pak, mišljenja je da su aktualna sigurnosna povezivanja između država Srednje i Jugoistočne Europe, ponajprije odraz autentične potrebe u regionalnom kontekstu. U drugu ruku, kazao nam je Picula, one su odraz procesa koji se se sve intenzivnije zbivaju na kontinentalnoj i globalnoj razini.
„Deklaraciju o jačanju obrambene suradnje između Hrvatske, Albanije i Kosova“, rekao nam je on, „treba promatrati u tom kontekstu jer su Hrvatska i Albanija 2009. zajednički ušle u NATO u sklopu tadašnjea vala proširenja na jugoistoku Europe kao specifičnom dijelu kontinenta opterećenom konfliktima, a na Kosovu su od završetka rata 1999. raspoređene snage KFOR-a, međunarodne mirovne snage pod NATO-ovim vodstvom. Istodobno, Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. je jedan od potvrđeno najučinkovitijih mehanizama OESS-a“.
Posrijedi je, naime, bio međunarodni sporazum Organizacije za europsku sigurnost i suradnju kojim su nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini 1995. godine, a temeljem Daytonskoga mirovnog sporazuma, omogućeni nadzor nad naoružanjem, održavanje vojne ravnoteže, te prije svega izgradnja pretpostavki sigurnosti na području same Bosne i Hercegovine, zatim Hrvatske, te Crne Gore i Srbije kao sljednica u tom trenutku zajedničke države. Picula naglašava da bi oba dokumenta svojim državama potpisnicama neovisno trebala jamčiti što viši stupanj sigurnosti.
Ne razmem, čem tolki medijski prostor Vučiću i njegvom mišlenju ?