Sredozemna medvjedica koja je ovih dana viđena u zadarskom akvatoriju razveselila je kako mještane tako i znanstvenike sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, koji proučavaju i brinu se za Jadran. To što se ova zaštićena vrsta barem privremeno pojavila u vodama u kojima je nekada obitavala, za znanstvenike je ohrabrujuća vijest jer, kaZAŠTko kažu, znači da u Jadranu ima uvjeta za njezin boravak. Ponajprije dovoljno hrane.
– Da bi se neka vrsta doista vratila, nije dovoljno samo da ponovno dopliva u Jadran. Mora ovdje pronaći odgovarajuće uvjete za život, a jedan od najvažnijih je dostupnost dovoljno raznolike hrane. Upravo smo to istraživali koristeći podatke znanstvenih istraživanja, ulova obalnog ribolova i službene statistike iskrcaja. U radu objavljenom u uglednom znanstvenom časopisu Frontiers in Marine Science analizirali su dugoročne trendove vrsta koje čine važan dio prehrane sredozemne medvjedice. Od 12 analiziranih vrsta plijena, četiri pokazuju pozitivan trend, dok je kod većine ostalih stanje stabilno ili se razlikuje od područja do područja. Negativni trendovi zabilježeni su kod manjeg broja vrsta. Kod hobotnice, jednog od važnijih pljenova medvjedice, podaci ipak upućuju na moguću manju dostupnost u pojedinim dijelovima priobalja – objašnjavaju znanstvenici našeg Instituta za oceanografiju i ribarstvo.
Drugim riječima, dodaju, u istočnom Jadranu još uvijek postoji dovoljno raznolikog plijena i njegova dostupnost na razini cijelog područja vjerojatno nije prepreka povratku sredozemne medvjedice. – Lokalni problemi ipak mogu postojati ondje gdje se smanjenje količine plijena preklapa s intenzivnim obalnim ribolovom i degradacijom staništa. Medvjedici su za povratak potrebni i drugi uvjeti, poput mirnih obalnih područja, prikladnih špilja i zaklona za odmor i razmnožavanje, gdje je se ne uznemirava. Ali kada je hrana u pitanju, rezultati ovog istraživanja daju razloga za optimizam: u Jadranu je još uvijek ima dovoljno – zaključak je istraživanja domaćih znanstvenika.
Inače, sredozemna medvjedica (Monachus monachus) jedan je od najugroženijih morskih sisavaca na Zemlji te se kao ugrožena vrsta nalazi na IUCN-ovu Crvenom popisu iz 2015. godine. Danas je ima na području suptropske vode Sredozemnog mora i istočnog Atlantskog oceana. Broj predstavnika ove vrste procjenjuje se na svega 600 jedinki grupiranih u tri zemljopisno izolirane subpopulacije; istočno Sredozemlje (Grčka, Cipar, Turska), zapadna obala Afrike i otočje Madeira. Nekada je dio njezina teritorija gdje je obitavala bilo i Jadransko more, a prvi je put opisana nakon ulova u blizini otoka Cresa davne 1777. godine. Riječ je o velikom tuljanu iz porodice pravih tuljana. Odrasle jedinke najčešće dosežu duljinu od približno 2,1 do 2,7 metara i teže između 240 i 300 kilograma, iako veliki mužjaci mogu dosegnuti masu od oko 400 kilograma. Imaju kratku dlaku, zbijeno i snažno tijelo s debelim slojem potkožnog masnog tkiva te kratke peraje prilagođene kretanju u moru. Odrasli mužjaci uglavnom su vrlo tamni, ponekad gotovo crni, s izraženom svijetlom mrljom na trbuhu, dok su ženke najčešće smeđe ili sivkaste, sa svjetlijom donjom stranom tijela.
Na čitavom Jadranu obitavala je tijekom 19. stoljeća, a već je 1935. godine zaštićena u Jadranu, kada su donesene prve odredbe kojima je zabranjen njezin lov i ubijanje. Brojnost joj je tijekom stoljeća drastično smanjena diljem svijeta, pa tako i kod nas, zbog intenzivnog lova, namjernog ubijanja i progona ribara, slučajnog zaplitanja u ribarske mreže, uništavanja i uznemiravanja staništa, razvoja turizma, onečišćenja mora i smanjenja dostupnosti hrane. Danas je u Hrvatskoj zakonski strogo zaštićena vrsta. Zabranjeno ju je namjerno hvatati, ozljeđivati, ubijati, progoniti ili uznemiravati, kao i uništavati mjesta na kojima se odmara ili razmnožava. Hrvatska danas nema potvrđenu stalnu i reproduktivnu populaciju sredozemne medvjedice, zbog čega se vrsta u nacionalnim procjenama uglavnom smatra regionalno izumrlom. No, od 2000-ih godina sredozemna medvjedica pojavljuje se povremeno duž obale, od Silbe, gdje su je fotografirali 2005. godine, kasnijih godina kod Istre i Kvarnera te kod Pašmana i sada kod Bibinja.