Volim ljudima ugoditi, volim ljude razveseliti. Volim kad netko pojede moj kolač i bude sretan

Uvriježeno je misliti da su za sve što radimo potrebni znanje i vještina. Umijeće koje godinama iskustva postaje sve vrsnije. I točno je to. Ali ima nešto što se ne može naučiti i što nema veze s godinama iskustva, a našem radu i onome što stvaramo daje nešto najvrednije, ono što je nevidljivo ugrađeno u svako naše djelo i čini ga takvim da ga izdvaja od svih drugih. Nije to nikakav opipljiv sastojak. Nema to ni oblik, ni težinu, ni volumen, ni boju, ni miris... Ništa. To je nešto što se iz naše dubine, iz naše nutrine, nekako suptilno, onkraj objašnjivog, samo prenese u ono što radimo, izrađujemo. Dobrota je to. Ona iskonska, bazična ljudska dobrota. Tko je njome ispunjen – sjaji. I taj sjaj dobre duše vidi se, čuje i osjeti. Pa i okusnim pupoljcima. Ako možda dvojite oko svega napisanog, ako želite provjeriti i sami se uvjeriti ima li istine u tome da upravo ljudska dobrota neko ljudsko djelo na neki magičan način može učiniti najboljim, nenadmašnim i neodoljivim, evo, kušajte slastice naše Petre Jelenić. Kada to učinite, ako već niste, riječi i objašnjenja postanu suvišni. Može se samo dodati, da ostane zapisano – Petrine slastice su ono nešto najbolje, najukusnije, najfinije i najdelikatnije od slatkoga što ćete ikada okusiti zato što je Petra prije svega dobar čovjek. Upoznale smo se tek nedavno, nakratko, no usuđujem se tvrditi da pripada redu onih najboljih ljudi koje znam. I zato bi, da je odabrala bilo koje drugo zanimanje u životu, i opet u njemu bila među najboljima, ako ne i najbolja. Srećom, spravljanje slastica postalo joj je pozivom. U svakoj od njih je i Petrina znanja, i umijeća, i plemenitosti, i iskrenosti, i skromnosti, i spontanosti, i da, onog najdivnijeg – dobrote. Svega što čini povod i razlog za – intervju. Onaj životni.