Vlast kao oltar: Plenković propovijeda, a Radić i Penava mašu kandilom da otjeraju đavla

Naše političke stranke sakupile su sasvim solidno iskustvo iz unutarnjih borbi koje su poslije izbora stranačkog vodstva znale prelaziti u dublje sukobe i raskole; opekle su se, pa počinju i na hladno puhati. Vladajući HDZ vratio je stranački sat na monolitno vrijeme "jedno mjesto, jedan kandidat". Pri osnivanju buduće državotvorne stranke, Franjo Tuđman prvi je i posljednji put upotrijebio tu nedemokratsku formulu da bi se otresao Marka Veselice.

Kad se učvrstio u stranci i u državi, osnivač HDZ-a molio je svoju ministricu kulture – ili joj je naredio – da mu bude protukandidat za predsjednika HDZ-a. Vesna Girardi-Jurkić uživala je Tuđmanovo povjerenje pa mu je mogla biti sparing-partner, bez opasnosti da će ga pobijediti ili da će svojatati pobjedu, u slučaju da se to stvarno dogodi; odigrala je do kraja ulogu dvorske dame. Zagonetno je čega se, ili koga, plašio Andrej Plenković, kad se odrekao demokracije za račun stranačke monolitnosti. Ni Tuđman nije bio tako superioran u HDZ-u da je mogao vladati malim prstom. U sportu bi se njegov potez zvao neprisiljenom pogreškom: održao je izbore bez izbora. Što čelnici stranke više dokazuju da se ne mijenja ekipa koja pobjeđuje, to je objašnjenje manje uvjerljivo. Da je imao pet protukandidata, Plenković bi u ovim konstelacijama bio izabran u prvom krugu; neki možda ne bi ni u drugom.