Hrvatska se počinje pripremati za gradnju energana na otpad. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar najavio je da bi spalionica mogla biti izgrađena u dvije godine, kao moguća lokacija spominje se Bikarac kod Šibenika, a Grad Zagreb radi studiju o vlastitoj energani. Otvara se tako i pitanje što će se događati s otpadom koji više nije moguće reciklirati – i što će ostati nakon njegova spaljivanja. Nuklearni fizičar Tonči Tadić u emisiji Večernji TV-a, u sklopu projekta Rezolucija Zemlja, upozorio je da Hrvatska nema sustavno riješeno zbrinjavanje niza vrsta otpada: medicinskog otpada, lijekova, opasnih kemikalija, plastike koja se ne može reciklirati, industrijskog otpada i mulja iz kanalizacije. Klasične energane pritom smatra mogućim rješenjem, ali upozorava na ostatke njihova procesa.
"Kod energane mi zapravo imamo posla s time da na kraju 15 do 20 posto tog otpada koji ubacite u tu energanu ostaje toksični pepeo. Ti plinovi su otrovni, ali na kraju dobijete jednu tvrdu masu. To je ono što ostaje. I to morate isto negdje zbrinuti i to je kemijski opasno." Kod plazma-rasplinjavanja proces je drukčiji. Otpad se obrađuje na temperaturama od 2000 do 5000 Celzijevih stupnjeva. U reaktor se dodaje kvarcni pijesak, a prema Tadićevu objašnjenju oko 99 posto materijala prelazi u plinsku fazu.
"Ti plinovi se ne puštaju u okoliš, niti se samo filtriraju i hlade kao kod spalionice, nego idu u nešto što je vrlo slično rafineriji, frakcijskoj destilaciji. Zapravo, iz svega toga, a to je doslovno 99 posto svega toga, ode u plin."
Prednost takvog procesa, prema Tadiću, ima svoju cijenu. Plazma-rasplinjavanje zahtijeva oko 150.000 do 200.000 dolara ulaganja po toni dnevnog kapaciteta, dok se kod klasične energane taj iznos kreće oko 80.000 do 120.000 dolara. Plazma pritom troši i veći dio proizvedene energije za vlastiti rad. Kao primjer navodi postrojenje na japanskom Hokkaidu, koje je Japan napravio uz pomoć američkog Westinghousea. Postrojenje je 2002. godine koštalo 54 milijuna eura, odnosno oko 94 milijuna eura kada se iznos prilagodi inflaciji. Kapacitet mu je oko 300 tona otpada dnevno.
"Ja tvrdim da bi ona koštala manje nego što će koštati sanacija Gospića, odnosno svih ostalih koji će se pojaviti po Hrvatskoj." Tadićev izračun pokazuje i razmjere potencijalnog kapaciteta: 33.000 tona otpada iz Gospića takvo bi postrojenje moglo obraditi za oko 110 dana. No japanski primjer pokazuje i drugu stranu priče. Naš sugovornik pritom upozorava da Hrvatska nije u istoj situaciji."Mi smo u Hrvatskoj, a mi nismo u Japanu. Građani separiraju otpad, ali ne toliko precizno kao Japanci. Ponavljam da imamo gomilu divljih deponija, imamo ovakvih "stručnjaka" koji su po Hrvatskoj vozili otrovni uvozni otpad i to sve treba negdje zbrinuti."
Bila je prije par godina reportaža o spalionici u širem centru Beča mislim, gdje se otpad naravno prvo razdvaja, pa ostatak onog što se ne može razvrstati spaljuje, ostaci spaljenog otpada mislim koristi za asfaltiranje cesta čak. Mislim tako da po ostatku Europe ima dosta tih spalionica, mislim da čak od njih dobivaju toplinsku energiju. Uglavnom vidjeti kako oni to rade van.