Oštar miris paljevine grebe nosnice. Dok se uvlači u kosu i odjeću, oko nas se nižu jezivi prizori: oštećene i izgorjele kuće, restorani, plažni kafići, crna, mrtva stabla iz čijih se podnožja još ponegdje lagano dimi, spaljeni automobili i brodovi od kojih je ostala tek plastična mrlja zalijepljena za pougljenu zemlju. Tuga i žalost od Lokve Rogoznice, kao i požar, šire se koncentrično, s jedne strane prema Medićima, a s druge sve do Omiša. Rijetki su ljudi voljni razgovarati. Većina odmahuje rukom. "Glavno da je glava na ramenu", odmahuju na pitanja. – Bio sam u ratu, prošao sam i tri požara, ali ovo još nisam vidio. Vatra nadire sa svih strana, kolone auta na cesti, ne mogu ni naprijed ni nazad. Ljudi panično izlaze, ostavljaju vozila na cesti i bježe, trče prema moru... Vuku svoje bolesne, djecu bacaju u more... To je nemoguće opisati, ne mogu vjerovati što se dogodilo i što se moglo dogoditi – opisuje nam jedan stanovnik Nemire. Oči mu se pune suzama, odmahuje i odlazi.
Skočila s djecom u more
Ivo Kalajžić, sedamdesetogodišnjak iz Stanića, kaže da su on i zet sami obranili kuću. Šumarak do nje potpuno je spaljen. Plamen je ugledao preko horizonta, oko deset sati. Već je bio u pidžami. – Presvukao sam se i prvo mi je bilo polijevati kuću. Pritisak vode bio je slab, ali sam uspio obraniti sjevernu fasadu. Požar se bližio nezamislivom brzinom i u vrlo kratkom vremenu bio je pred kućom. Zapadnu stranu, uz koju rastu borovi, nisam stigao spasiti. U jednom je trenutku vrućina postala nepodnošljiva. Temperatura je bila tako visoka da sam morao pobjeći u kuću. Vjetar je okrenuo prema meni – opisuje. Čim se situacija malo smirila, ponovno je izašao i nastavio polijevati zidove.
Na kraju je, kaže, s kućom prošao relativno dobro, iako su sa sjeverne strane popucali prozori, deformirala se plastika, a fasada na zapadnoj strani je ispucala. Automobil i brod nije uspio spasiti. Dok se on borio s vatrom oko kuće, ostatak obitelji borio se za goli život. Unuke su pokušavali prebaciti na sigurno. Njegova supruga jedva je uspjela pobjeći automobilom, no put prema Nemiri i Omišu morala je prekinuti jer nije mogla naprijed. – Vratila se vozeći u rikverc! Kaže kako je u autu bilo strahovito vruće, sve je peklo što dotakneš. Automobil je oštećen s obje strane. Sreća da se nije zapalila guma. Da se zapalila, sve bi izgorjelo – kaže. Njegova kći s djecom također je proživljavala dramu. – Nije se mogla probiti prema Omišu i išla je dolje prema Stanićima. Skočila je s djecom u more i čekala brod. Auto je ostavila otključan i pobjegla – priča Kalajžić, koji je, unatoč svemu, zahvalan što nitko od njegovih nije stradao.
– Ja sam star, 70 godina. Ovo mi je treći požar oko kuće. Ovaj je bio najgori! – tvrdi. Ni sam nije prošao neokrznut. Pekle su ga oči, jedva je disao, a grlo mu je, kaže, bilo gotovo izgorjelo. U jednom je trenutku odlučio otići na Hitnu, no kad je čuo koliko je ondje ozlijeđenih, umjesto toga otišao je udahnuti zraka do kanjona Cetine. – Vratio sam se i nastavio gasiti požar oko kuće. Balkon je u međuvremenu dvaput planuo – govori Ivo Kalajžić, koji tu dramatičnu noć nikada neće zaboraviti. Uvjeren je, kao i dio ljudi s kojima smo razgovarali, da je požar podmetnut. – Nije slučajno što je počeo po mraku, kada kanaderi ne lete, i po jakoj buri. Sasvim je jasno da ga je netko zapalio! – uvjeren je. Ogorčen je zbog neodržavanja šuma i borova koji nekontrolirano rastu i u ovakvim uvjetima postaju gorivo za katastrofu.
– Mi smo narod koji se voli kititi svim i svačim. Volimo osnivati udruge raznorazne. A znamo da je bor vražja stvar, da nije za ogrjev, a kad je požar, gori kao šibica. Nitko još nije osnovao udrugu 'Ajmo u borbu protiv borova u Hrvatskoj'. Treba donijeti neku uredbu. Da bor bude određene visine, da se između borova ne pušta novo raslinje, da se jednom napravi reda u održavanju zemljišta i okoliša oko kuća – predlaže Kalajžić. Posebno ga boli dojam da su mještani u najkritičnijim satima bili prepušteni sami sebi. – Svaka čast svakome, ali vatrogasci su ovdje bili samo sa sirenama. Nitko nije stao. Došao je jedan vatrogasac oko tri, četiri sata ujutro i polijevao mojom gumom. Pritisak vode nije bio dovoljan. Jasno je meni u kakvim su oni uvjetima djelovali te noći. To je bilo strahovito. Ja to ne mogu opisati. Da kanader nije došao, sve bi izgorjelo. Kanaderi su nas spasili – kaže Kalajžić.
Ne zadržavamo ga dugo. Vraća se poslu. Gosti koji su napustili apartmane trebaju se vratiti, a među njima su i njegovi dugogodišnji gosti. – Česi, naši dugogodišnji gosti, još su jučer došli ponuditi pomoć – priča. Ubrzo susrećemo i Njemicu koja je s djetetom bježala pred vatrenom stihijom. – Trčali smo, a vatra je išla za nama. Masa ljudi je bježala, auti su stajali po cesti. To nikada nisam ni na filmu vidjela – priča. Ona i djevojčica brodicom su prebačene do Splita, gdje su u prihvatnom centru provele dvije noći, a sada se vraćaju u Nemiru, u apartman. Nema namjeru prekinuti ljetovanje. – Užasan je pogled na sve strane. Jako mi je žao što čujem da je jedna osoba poginula, a puno ih je ozlijeđeno. Ljudima je stradala i imovina, ali mogu reći da su naši domaćini bili jako brižni. Nas su prve upozorili da odemo – ispričala je.
HEP-ovci na terenu
Na opožareno područje struja još nije došla, ali susrećemo nekoliko HEP-ovih ekipa na terenu. Mijenjaju dalekovode. Izgorjeli su čak i oni koji su bili pod zemljom. – Otopili su se od vrućine – kažu radnici. Vatrogasci su svugdje. Užurbano prolaze vozilima. Sa sjeverna strane, u omiškoj Dinari još gori. Teren je nepristupačan i nadaju se da će tijekom poslijepodneva uspjeti dobiti kanadere i završiti s gašenjem. Tijekom subote sve su prometnice na omiškom području očišćene i otvorene, izuzevši obilaznice Omiša. Kako doznajemo od Hrvatskih cesta, razlog je sigurnosni, ali problem nije novi most preko Cetine već tunel koji do njega vodi. Isključili su ga iz prometa jer je ostao bez napajanja električnom energijom pa je onemogućeno upravljanje i nadzor nad njim. Kad dođe struja, i to će se riješiti.
Međutim, nisu borovi jedini problem na koje mještani ukazuju. Nema dovoljno hidranata, pritisak vode je loš. – Dobro je prošlo, kako je moglo bit. Kada je bilo najgore, svi smo htjeli spasiti svoju kuću, a isključili su nam vodu. Morali su da bi vatrogasci imali dovoljno, ali onda si ostao bespomoćan, a htio bi nešto učiniti – doznajemo od čovjeka koji, poput brojnih sumještana, pokušava sagledati koliko je loše prošao. Na plaži u Borku rijetki kupači. Dva plažna ugostiteljska objekta izgorjela su do temelja. Uz magistralu prema Lokvi Rogoznici, s obje strane ceste, nižu se olupine izgorjelih automobila. Ima ih sigurno na stotine.
U Lokvi Rogoznici, uz rub nekadašnjeg šumarka, sada zgarišta, niz je kuća koje na prvi pogled izgledaju neoštećeno. Ivo Simunić smatra da je dobro prošao, iako štete ima. – Kuća je prošla dobro, izgorjela je garaža i sve što je bilo u njoj. Nisam bio ovdje, morao sam odvesti ženu, treba roditi za dva miseca, i dicu. Ostavio sam ih kod ćaće i matere u Omišu. Htio sam se vratiti, ali sve je bilo blokirano. Nastao je stampedo u drugu stranu i potpuni kaos – priča. Tek sutradan uspio je doći provjeriti stanje. – Ja mogu reći da sam proša lišo, gore u Starom Selu rođacima je kuća do temelja izgorjela! Meni je izgorio motor, dječji bicikli i sve što je u garaži. Vatra je uvatila ova dva velika bora. U garaži nije gorjelo, ali stvari su doslovno rastopljene. Ovo je stara kužina, za nju me nije briga, ali žao mi je alata. Sve se mora baciti – pokazuje nam crnu unutrašnjost garaže. Dvije plinske boce nisu eksplodirale.
Kraj njegove kuće izgorjelo je nekoliko brodova i automobila. – Vidio sam dosta požara, ali ovako razornog – nikad. On je doslovno prolazio kroz kuće. Ne ponovilo se! – kaže Ivo. S tim se možemo samo složiti. I nadati se da ih država, županija i grad neće zaboraviti.
Piše po portalima da je snimljen automobil iz kojeg su izašle nekakve osobe (nemogu reć ljudi) i nakon pojave vatre da je brzo odjurio