– Ona prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj ne bih poželio Hrvatima u Srbiji – kazao je jučer u Saboru SDSS-ov zastupnik Milorad Pupovac. A o kakvim se pravima radi? Pripadnici srpske nacionalne manjine imaju zagarantirano pravo izabrati tri svoja zastupnika u Sabor. Tu je i pravo na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu na svim razinama obrazovanja, od predškolskog do visokoškolskog.
– Imamo i pravo na služenje svojim jezikom i pismom u privatnoj i javnoj upotrebi, što recimo znači da osobnu iskaznicu možemo imati napisanu i ćiriličnim pismom. Tu je i službena upotreba jezika i pisma na pločama s nazivima ulica i javnih ustanova.
Prema Erdutskom sporazumu, postoji i odredba kojom se garantira da će u ministarstvima obrazovanja, kulture, pravosuđa i unutarnjih poslova biti po jedan pripadnik srpske nacionalne manjine na mjestu ne manjem od položaja pomoćnika ministra, a na lokalnoj razini zastupljenost u predstavničkim tijelima mora biti proporcionalna broju pripadnika nacionalne manjine koja živi na tom području.
Tamo gdje živi najmanje 15% Srba to mora biti donačelnik ili dogradonačelnik... Prema istom principu omogućeno je sudjelovanje i u upravnim te pravosudnim tijelima. No, neka od ovih prava ne mogu se ostvariti – kaže nam potpredsjednik SDSS-a Dragan Crnogorac.
Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i zastupnik u Skupštini Srbije Tomislav Žigmanov rekao je da je saborska govornica zadnje mjesto za takve ocjene.
– Osim što ima značajke paušalnosti, u toj se izjavi može osjetiti i stanovita zluradost koja ne spada u područje političke korektnosti. Kada je riječ o društvenom položaju Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, treba istaknuti da je riječ o povijesno uvjetovanim i strukturalno nejednakim pozicijama.
Hrvati u Srbiji, odnosno Vojvodini nisu 90-ih sudjelovali u oružanoj pobuni niti su ubili ikoga, a bili su stradalnici. Ubijeno je 25 Hrvata s ovih prostora, a više od 35 tisuća Hrvata protjerano je i o njihovu povratku, o imovinskim i drugim pravima nikada nije bilo nikakve riječi u hrvatsko-srpskim odnosima – kaže Žigmanov.
Govoreći o pravima Hrvata u Srbiji, nastavio je da tamo ne postoji institut zajamčenih mandata ni na jednoj razini vlasti tako da su Hrvati isključeni iz procesa odlučivanja i na republičkoj, i na pokrajinskoj, i na lokalnim razinama.
Samim tim, kaže Žigmanov, politička reprezentativnost Srba u Hrvatskoj čini im se nedostižnim uzorom. Tvrdi da se jednako može govoriti i o novcu koji srpska zajednica u Hrvatskoj ima na raspolaganju u području kulturne autonomije jer dobiva neusporedivo više nego Hrvati u Srbiji. Identična je situacija i kada se promatra odnos država prema kulturnom naslijeđu.
– Važno je napomenuti da se Srbima u Hrvatskoj država ne miješa u identitetske prijepore na način kako se to radi s Hrvatima u Srbiji gdje se intervenira umjetnom podjelom i izdvajanjem Bunjevaca od Hrvata putem pružanja intelektualne, institucionalne i financijske pomoći.
K tome, Srbija očituje daleko veći interes za Srbe u Hrvatskoj nego što to čini Hrvatska za Hrvate u Srbiji. Ove godine Pupovac je imao pet susreta sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem, a politički predstavnici Hrvata u Srbiji nisu imali u proteklih pet godina nijedan s hrvatskim premijerom – kaže Žigmanov.
Ništa čudno za njih da lažu.