Uvijek je odisala otmjenošću, koja gotovo da nije pristajala neobuzdanom temperamentu mora koje ljubi

Već neko vrijeme nisam bio u Opatiji, pa sam se razveselio pozivu za nekoliko dana sudjelovanja na jednom stručnom skupu. Cijelo to liburnijsko okruženje Opatije uvijek sam doživljavao vrlo pitoresknim krajolikom, ugođajno vrlo bliskim talijanskim primorskim ambijentima, ali istodobno i s asocijacijama na arhitekturu bečkih zgrada pa čak i slike s Azurne obale. Opatija je uvijek odisala otmjenošću, koja gotovo da nije pristajala neobuzdanom temperamentu mora koje ljubi. No vjerojatno se upravo u tome i krije šarm Opatije, u toj nekoj slućenoj čežnji susreta i suživota dviju suprotnosti. Opatija bi mi svojim ugođajem svaki put izazvala neki respekt, ne zato što je bolja od mog dalmatinskog svakodnevnog okruženja, nego nekako drukčija, kao da pripada svijetu čija razina življenja na svoj način odudara od našeg uobičajenog okruženja. Svojedobno mi je znatiželju intrigiralo i zamišljanje susreta komunističkog socijalizma s monarhističkim kapitalizmom koja su se u tom gradu događala u onim prošlim vremenima, posebno proleterskih ideologa poput Vladimira Iljića Lenjina, tada skrivena iza imena dr. Jerženkijevića, i Josipa Broza Tita, u toj dekadentnoj raskoši opatijskih hotela. Danas je taj fenomen povijest dostatno protumačila.