Nacisti su imali logore u Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj, a u nizu europskih zemalja je i Kanalskim otocima. Odmah kažimo kako se ne radi o dijelu Velike Britanije, nego o kraljevskom posjedu britanske krune, dakle otocima koji su izravno pod upravom britanskog dvora.
Dugo se spekuliralo o tome da je upravo ondje bio jedini nacistički koncentracijski logor izvan kontinentalne Europe. Rekonstrukcija arheologa Prošlog je mjeseca u časopisu Antiquity objavljeno kako je nakon desetgodišnjeg forenzičkog istraživanja konačno i fizički dokazano da se prostor od kojeg je ostala samo kapija doista bio koncentracijski logor.
Logor Sylt rekonstruirali su britanski arheolozi, iako je odmah po završetku rata demontiran, a parcela na kojoj je stajao zarasla je te je raslinje “pojelo” dokaze o logoru u kojem su prisilno radili i umirali i Židovi. Nije Sylt bio jedini logor na otocima, formirano je na njima nekoliko lokacija za prisilni rad, a samo je otočje postalo dijelom Atlantskog zida s fortifikacijama koje i danas ondje stoje. Otočje se, naime, nalazi odmah ispred Normandije.
Studija je imala i jedan osnovni cilj. Provođena je uz pomoć moderne tehnologije poput korištenja LiDAR-a, radara koji mogu gledati ispod zemlje, da se tako izrazimo, ali i arhivskih fotografija iz zraka kako bi se dokazalo da su ostaci logora zapravo još tamo. Logori na Kanalskim otocima neugodan su dio povijesti, kako zakrunu tako i za lokalno stanovništvo zbog sumnji u suradnju s nacistima, ali i zbog tvrdnji kako tamo još postoje masovne grobnice zatočenika. Sylt je i službeno je postao koncentracijskim logorom u ožujku 1943., njime je upravljala najekstremnija jedinica SS-a Totenkopf.
A već je bio poznat kao najteži radni logor od nekoliko formiranih na otocima. Svjedočanstva o logoru rijetka su, no navodi se jedno Španjolca Francisca Fonta, republikanca koji je interniran pa poslan na rad u jedan od obližnjih radnih logora. Vidio je, prenosi se njegovo svjedočanstvo, kako je jedan od zatočenih razapet preko ulazne kapije s natpisom “zbog krađe kruha”. Visio je na vratima četiri dana. Hrana je bila još veći problem nego na drugim lokacijama na kontinentalnoj Europi.
Zbog teške dostupnosti otočja i često negostoljubivog mora, opskrba je bila otežana pa je hrane za zatočenike bilo i manje od onoga nego se dobivalo drugdje. Kako je otočje velikim dijelom evakuirano 1940. kada su Britanci uvidjeli kako ga se neće moći braniti, civilnih svjedoka sa slobode gotovo da i nema. Zaštićen prostor Na otoku Alderney, gdje se uz tri radna logora nalazio i koncentracijskih logor Sylt, ostalo je tada samo šest civila, na ostalim Kanalskim otocima bitno više. To je nacistima dopustilo nove razine torture. Sam po sebi, Sylt je ocrtavao beznađe jer se nalazio u kutu otoka okružen minskim poljima.
No, SS-ovci su svejedno oko njega izgradili ogradu od bodljikave žice sa stražarskim tornjevima. Sasvim moguće i zbog psihološkog učinka na zatočenike. Mjesto danas obilježava tek ploča na kapiji, pokušaji da se ostaci logora iskopaju i prostor pretvori u memorijalno područje ostali su neuspješni. Lokalne su vlasti ipak proglasile prostor zaštićenim područjem, što znači da ondje ne može biti nikakve gradnje ni druge vrste eksploatacije pa je barem sigurno da se ono što je od logora neće do kraja nepovratno upropastiti.