Tranzicijsko licemjerje

Kad bi veliki trgovci zaposlili u svojim lancima zvučnih imena i golemih parkirališta još 40.000 ljudi, koliko je izračunano da bi trebali zbog rada nedjeljom, prodavačice koje izdišu radeći među policama i na blagajnama, i petkom i svetkom, ne bi bile toliko izmrcvarene. Kad bi, pak, ovima koje već zapošljavaju pošteno platili prekovremeni rad, milijunski profiti koje ostvaruju prodajući već godinama svoju robu i nedjeljom istopili bi se poput brojčane statue od leda.

No, ovako je jednostavnije, preko leđa onih koje imaš inkasirati izvanrednu zaradu. Pa, dok traje, traje.
Kad bi poslodavci imali predodžbu o vlastitoj odgovornosti za razvoj hrvatskog tranzicijskog društva u stabilnu zajednicu, u kojoj će svi dijelovi usklađeno funkcionirati, ne bi 80 posto svih novosklopljenih ugovora o radu bilo na određeno vrijeme.

Upravo zato zvuče licemjerno i hladno primjedbe poduzetnika kako je hrvatska radna snaga troma, kako vapi za zavjetrinom u kojoj će u miru čekati mirovinu i kako je potrebno poduzeti mjere koje će fleksibilizirati tržište rada. S njihova aspekta tržište uistinu jest fleksibilno kad sa svojim radnikom potpišu ugovor na tri ili na šest mjeseci, pa poslije slobodno i bez zavrzlama mogu odlučiti da mu ga jednostavno neće produljiti.

S pozicije radnika, ista je priča nešto drukčija. Potpisujući papir s ograničenim rokom trajanja, oni privremeno izlaze s burze u svijet rada, ali istodobno su egzistencijalno ucijenjeni, potpuno nesigurni, životna im se perspektiva svodi na držanje "fige" da će poslodavac po isteku ugovora biti milosrdan, pa im podariti barem još jedan kvartalni ili polugodišnji angažman.

Govoriti o tromosti radne snage u Hrvatskoj također je licemjerno. Naravno da bi poslodavcima odgovaralo da radnike mogu seliti iz pogona u pogon, premještati ih po Hrvatskoj kako ne bi u nekom drugom kraju morali zapošljavati druge ljude. Nema spora da poslodavac ima pravo kresati troškove, ne razbacivati se gdje ne mora. Nema spora ni o tomu da radnik ima pravo to odbiti, bez obzira na to što će zbog toga vjerojatno ostati bez posla. Sve je stvar izbora.

Međutim, mi živimo u Hrvatskoj, a ne u nekoj uređenoj, socijalno osjetljivoj, skandinavskoj zemlji. Izgledi da čovjek koji je ostao bez posla u Hrvatskoj nađe novo radno mjesto u kratkom roku ravne su izgledima prosječnog igrača lota da dobije "jack-pot". Trećina nezaposlenih u Hrvatskoj, naime, posao čeka ili traži, kako tko više voli, dulje od tri godine.

Kad se ljudi u Hrvatskoj budu mogli zapošljavati dinamikom kojom se zapošljavaju u razvijenom svijetu, na koji se svi vole pozivati kad im odgovara, onda će poslodavci s punim pravom moći kritizirati tromu radnu snagu i zahtijevati fleksibilizaciju koja bi olakšala otpuštanje radnika. Kad oni najbahatiji, okićeni različitim statusnim simbolima, počnu otvarati nova radna mjesta, umjesto da na neviđeno kupuju novi model "porschea", onda će njihovi prigovori biti na mjestu.

Čast ozbiljnim poduzetnicima koji gledaju u budućnost i zbog novca ne gube ljudskost, ali dok novopečeni bogataši koji su imovinu stekli u kakvoj sumnjivoj privatizaciji budu svoje ljude tretirali kao roblje, nemaju moralno pravo govoriti o nepokretnim i nemotiviranim radnicima, i ponašati se kao činovnici MMF-a koji s visina poručuju što nam je raditi.

Američki Hrvat Steve Bubalo uložio je 120 milijuna kuna u poljoprivredno dobro Vrana pokraj Biograda kad je vidio, kaže, koliko plodna Hrvatska uvozi hrane. Sjećate li se kad je neki ušminkani tajkun, koji plovi jahtom oko Hvara ili negdje igra golf, uložio koji milijun u zapuštenu Liku, neiskorištenu Slavoniju, plodnu Baranju...? Nikad.