Tko zaslužuje državni tron

Zasad 13 veličanstvenih. Toliko je, naime, onih koji su do četvrtka, kada je nastajao ovaj tekst, najavili da će se okušati na skorim predsjedničkim izborima. Dakako, ako na vrijeme uspiju prikupiti 10.000 potpisa. Potom slijedi kampanja tijekom koje će birače pokušati uvjeriti da su baš oni ono što Hrvatskoj u ovom trenutku treba. A to nije nimalo lak zadatak, uz praktički opće uvjerenje da funkcija predsjednika RH i nije osobito važna, da je predsjednik zapravo fikus, bez ikakvih konkretnih ovlasti.

I doista, još od smrti Franje Tuđmana i prelaska na čisti parlamentarni sustav predsjednici i nemaju previše poluga koje bi im omogućile konkretan utjecaj na ključne politike države. S druge strane, zadržano je pravilo da ih se bira izravno, što im daje ogroman izborni legitimitet koji, onda, prate i prilično visoka očekivanja. O tome, uostalom, svjedoči i činjenica da odaziv na predsjedničke izbore u pravilu vrlo malo ili nimalo zaostaje za onim na parlamentarnima ili lokalnima. Prije pet godina u drugom krugu predsjedničkih izbora na birališta je izišlo više od 2,1 milijun birača, a takav odaziv potvrđuje da se od predsjednika ipak očekuje daleko više od onog što mu ustavne ovlasti dopuštaju – traži se onaj tko je doista spreman i sposoban iskoraknuti iz te “luđačke košulje” koju će mu navući (pre)visok izborni legitimitet s jedne i “tvrda kohabitacija” s druge strane. Jer, na trzavice s Banskim dvorima morat će računati tko god zasjeo na Pantovčak, bez obzira na to iz koje opcije dolazi. To nam, uostalom, pokazuje iskustvo ranijih predsjednika, bilo da su dolazili s desnog ili s lijevog spektra, bilo da je na čelu Vlade bio čovjek iz njihove ili iz opcije suprotstavljene njihovoj. Ne tako davno, sjetit ćemo se, Andrej Plenković je taktizirao s objavom da će HDZ-ova predsjednička kandidatkinja i drugi put biti Kolinda Grabar-Kitarović, poručujući joj da prvo objavi kandidaturu, a tek onda će HDZ odlučiti hoće li je podržati. Premijeru, vjerojatno, nije previše godila popularnost tadašnje predsjednice države u HDZ-u, jer u unutarstranačkim prilikama nikad ne znaš “gdje vrag spava” i odakle bi mogla stići prijetnja tvojoj poziciji. Milanovićevom pobjedom dobio je, pak, prirodnog političkog protivnika i “tvrda kohabitacija” mogla je početi.