Uoči 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, četiri kolovoška dana iz 1995. ponovno zauzimaju središnje mjesto u hrvatskom javnom prostoru. Zastava na kninskoj tvrđavi i glas s radija koji objavljuje da je oslobođen hrvatski kraljevski grad ostali su među najsnažnijim prizorima Domovinskog rata. Ipak, svesti Oluju samo na jutro 4. kolovoza znači zanemariti mjesece vojnih operacija, neuspjelih pregovora i dramatičnu krizu s druge strane hrvatske granice.
Do ljeta 1995. dio hrvatskog teritorija već je četiri godine bio pod srpskom okupacijom, a stotine tisuća prognanika i izbjeglica još se nisu mogle vratiti kućama. Pokušaji mirne reintegracije nisu donijeli rezultat. Plan Z-4, kojim je međunarodna zajednica pobunjenim Srbima nudila iznimno široku autonomiju, njihovo je vodstvo odbilo čak i uzeti u razmatranje. Pregovori u Ženevi propali su 3. kolovoza, dan prije početka operacije.
Istodobno srpske snage stezale su obruč oko Bihaća u Bosni i Hercegovini. Nakon počinjenog genocida u Srebrenici postojala je opasnost da bi se katastrofa mogla ponoviti u još jednoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda. Srpske snage krenule su prema Bihaću, dok su branitelji ostajali bez streljiva. Hrvatska se našla pred pitanjem koliko još može čekati političko rješenje koje se godinama nije pomicalo s mjesta.
O tim okolnostima u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI govori redoviti profesor dr. sc. Ante Nazor iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu. Oluju ne promatra kao izoliranu operaciju, nego kao završnicu događaja koji su promijenili odnos snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Zašto je vojna opcija postala neizbježna
„Uzrok za vojno redarstvenu operaciju Oluja zapravo je isti kao i kad govorimo o početku Domovinskog rata, a to je isključiva velikosrpska politika. Naravno, nakon četiri godine rata posljedica takve politike je i privremena okupacija dijela hrvatskog teritorija koja je tijekom tih godina bila konstantna. Pregovori i razgovori o mogućoj mirnoj reintegraciji nisu bili uspješni upravo zbog isključivosti srpskog vodstva u provedbi te velikosrpske politike. Prema tome, Oluja je zapravo posljedica svega onoga što je srbijansko vodstvo i vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj provodilo od 1990. i 1991. godine“, kazao je Nazor.
Hrvatska tada više nije bila u vojnom položaju iz prvih godina rata. Oslobađanjem Kupresa u operaciji Cincar u studenome 1994. započeo je proces oslobodilačkih akcija i operacija koji će na kraju rezultirati oslobađanjem Knina: Zima '94, Skok 1 i Skok 2. Hrvatskim snagama otvorili su prostor za daljnje napredovanje, a operacija Ljeto '95 dovela je Knin u poluokruženje.
Bihać kao ključ završnih operacija
U okruženju srpskih snaga koje su napadale Bihać, Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine (BiH) i 101. pukovnija Hrvatskog vijeća obrane odolijevali su više od tri godine. Grad je bio zaštićena zona Ujedinjenih naroda (UN), no Srebrenica je pokazala koliko takav status vrijedi ako ga nitko ne može provesti. Nakon upozorenja iz Bihaća o dramatičnom stanju, hrvatsko i bošnjačko vodstvo 22. srpnja potpisalo je Splitsku deklaraciju.
Na tu temu, profesor Nazor je imao priliku razgovarati sa zapovjednikom Petog korpusa Armije BiH, Atifom Dudakovićem, dok je bio u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu.
„Vrlo je plastično opisao da su bili u jednoj bezizlaznoj situaciji i da su ostali na zaista minimalnim količinama streljiva. Doslovno, kako je rekao slikovito: 'Sjedio sam na zadnjem sanduku streljiva'. Hrvatska je tada priskočila u najkritičnijim trenucima“, kazao je profesor, naglasivši da takvo stanje potvrđuju i tadašnji izvori iz Bihaća, kao i srpski izvori.
Operacija Ljeto '95 počela je 25. srpnja. Prodor prema Grahovu i Glamoču rasteretio je Bihać, a Knin doveo u gotovo bezizlazan položaj. Brzina Oluje zato se ne može promatrati odvojeno od operacija koje su joj prethodile.
Oluja je počela 4. kolovoza oko pet sati na bojišnici dugoj približno 630 kilometara. Prvi dan nije donio lagan slom obrane; teške borbe vodile su se na Banovini i u Lici.
Istoga dana u Beogradu je sazvana izvanredna sjednica Vrhovnog savjeta obrane Savezne Republike Jugoslavije. Vodstvu u Kninu slane su poruke da izdrži do dolaska pomoći, ali napredovanje hrvatskih snaga bilo je prebrzo. Milošević je nakon Oluje i sam kritizirao obranu Knina, uspoređujući njezin brzi slom s višemjesečnim otporom hrvatskih branitelja u Vukovaru.
Odlazak stanovništva i zločini nakon operacije
Vodstvo pobunjenih Srba donijelo je 4. kolovoza u 16.45 sati odluku o evakuaciji civilnog stanovništva s dijela teritorija, a pola sata poslije odobrio ju je zapovjednik Srpske vojske Krajine Mile Mrkšić. Kolone su krenule prije dolaska hrvatskih snaga.
„Odnos hrvatskih snaga prema civilima i civilnim objektima, a posebice prema crkvama, načelno je bio korektan. Nažalost, bilo je i incidenata. Bilo je i zločina ubojstava, bilo je paljenja imovine srpskih vlasnika koji su napustili to područje. Iz izvora sa srpske strane znamo da su nešto već i oni počeli paliti prilikom povlačenja, ali, naravno, to ne umanjuje ovo što govorim, da je odgovornost i na djelu hrvatskih vojnika ili onih koji su došli odmah nakon što je oslobođeno to područje. Velik broj njih hrvatsko pravosuđe je procesuiralo i dio počinitelja osuđen je za ubojstva.“, objasnio je Nazor.
Operacija koja je otvorila put miru
Oslobađanje Knina 5. kolovoza bilo je najveći simbolički trenutak operacije Oluja, a vjerojatno i cijelog Domovinskog rata, to je zasigurno i jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, ali borbe toga dana nisu završile. Ministar obrane Gojko Šušak 7. kolovoza u 18 sati objavio je kraj operacije, dok su hrvatske snage međunarodno priznatu granicu dostigle 10. kolovoza. Predao se i cijeli 21. korpus Srpske vojske Krajine, čijim je pripadnicima potom omogućeno napustiti Hrvatsku.
Nakon Oluje i pobjedonosnih operacija hrvatskih snaga Maestral i Južni potez u BiH, 12. studenoga 1995. u Zagrebu i Erdutu potpisan je Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, čime je otvoren put mirnom povratku preostalog okupiranog hrvatskog teritorija.
Za Nazora je zbog toga Oluja istodobno vojna pobjeda i rješenje problema višegodišnje srpske okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske, ali i mirovna operacija, jer je bila preduvjet završetka rata i povratka preostaloga okupiranoga teritorija mirnim putem te spašavanja tisuće života u Bihaću. Njene se posljedice moraju promatrati cjelovito. Trideset i jednu godinu poslije, rasprave o njezinu nasljeđu ne prestaju, ali iza simbola i političkih prijepora ostaje kronologija u kojoj su propali pregovori, Bihać pred padom i mjeseci teških vojnih operacija kao prethodnica danima koji su promijenili Hrvatsku i BiH.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.