Tog ponedjeljka 7. listopada 1991. Zagrepčani su proveli u skloništima, a prodorni zvuk sirena od jutra do mraka odjekivao je gradom. Zagrebačkim nebom učestalo su kružili neprijateljski zrakoplovi i borbeni helikopteri, a nešto poslije 15 sati započela je drama - dva borbena zrakoplova nekadašnje JNA bombardirala su zgradu Banskih dvora na zagrebačkom Gornjem gradu, u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora. Tog je dana na toj adresi, u sjedištu tadašnjeg predsjednika RH, bio dogovoren susret Franje Tuđmana sa Stjepanom Mesićem i Antom Markovićem, tadašnjim predsjednicima Predsjedništva SFRJ i Saveznog izvršnog vijeća SFRJ. Sigurnu smrt trojica su političara izbjegla za dlaku. Naime, netom prije bombardiranja Banskih dvora sva trojica izašla su iz prostorije koja je u napadu bila gotovo potpuno uništena.
„Banski dvori bili su, a i ostat će, simbol hrvatske državnosti. U ovoj razrušenoj, svečanoj dvorani Banskih dvora sjedio sam za objedom sa svojim suradnicima, četiri-pet minuta prije nego što će barbari uputiti svoje razorne rakete, da bi pokušali uništiti taj simbol hrvatske državnosti, da bi pokušali obezglaviti Hrvatsku“, rekao je, nakon raketiranja središta Zagreba za Hrvatsku televiziju tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, istaknuvši kako je tog dana počinjen kulturni i politički zločin. Raketa je pogodila samo dvorište Banskih dvora, a prizori koje je svojim objektivom ovjekovječio Večernjakov fotograf Šipek bili su stravični. Snažan udarni val eksplozije potresao je čitavu zgradu, odbacio i razbio masivna ulazna vrata, teško oštetio krovište te kompletnu unutrašnjost Banskih dvora. Stradale su konferencijska i svečana dvorana, vrijedan umjetnički i povijesni inventar Banskih dvora bio je teško oštećen, a od siline eksplozije nastradao je i blindirani predsjednički automobil. Uslijed snažne detonacije popucala su i stakla na svim okolnim zgradama Trga svetog Marka, Mesnička ulica bila je prekrivena komadima stakla i opeke, posvuda su bili izbijeni prozorski okviri, a teško je stradala i zgrada Stare gradske vijećnice.
Nakon raketiranja Banskih dvora, u 16 i 30 sati na jedno od najljepših šetališta u središtu grada, Dubravkin put, bile su bačene kazetne bombe, a tijekom četvrte zračne uzbune u Zagrebu su se oko 18 sati tog dana, nakon desetodnevne šutnje, ponovo aktivirali i snajperisti. U sveopćem kaosu bombardiranja i raketiranja poginuo je jedan civil, još je jedna osoba bila teže, a tri lakše ozlijeđene. Šteta koja je tada nastala na Banskim dvorima i okolnim objektima bila je procijenjena na 37 milijuna kuna, što je nešto manje od 5 milijuna eura. No, sama preciznost pogotka vodila je do zaključka da se radilo o planiranom atentatu čija je meta tog dana bio hrvatski predsjednik. „U prljavom, agresivnom ratu protiv Republike Hrvatske srbogenerali su posegnuli za najpodlijim od svih ratnih prljavština, pokušali su ubiti predsjednika, doktora Franju Tuđmana, ključnog čovjeka hrvatske politike i tako u odlučujućim trenucima razrješenja jugokrize obezglaviti hrvatsko vrhovništvo i narod“, napisao je Branko Tuđen u članku pohranjenom u našoj arhivi ističući kako se, prema nekim informacijama, baš tog dana navečer Tuđman trebao u Sarajevu sastati s generalom Kadijevićem te ponovo razgovarati o prekidu vatre. Nije stoga bilo isključeno da su iza napada na Banske dvore stajale upravo struje koje su se odlučno protivile prekidu vatre te su možda atentatom željele preduhitriti takav sporazum između Tuđmana i Kadijevića.
O napadu na samo središte Zagreba izvještavale su tada gotovo sve vodeće svjetske medijske kuće, čelnici država oštro su osudili napad na glavni hrvatski grad, a o bombardiranju Banskih dvora oglasio se tada i Beograd. 'U precizno naređenim, planiranim i izvršavanim borbenim djelovanjima avijacijskih jedinica na teritoriji Hrvatske niti jedna posada, niti jedinica borbenih aviona RV i PVO nije dobila zadatak da bombardira Zagreb', stajalo je u priopćenju koje su putem Tanjuga plasirali tamošnji Savezni sekretarijat za narodnu obranu i informativna služba komande ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Kako bi se utvrdile činjenice te otkrili počinitelji na predmetu se radilo godinama, a 12. prosinca 2017. pokrenuta je istraga o raketiranju Banskih dvora. Optužnicom, koja je podignuta koncem 2020. godine, zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo za raketiranje tereti Ljubomira Bajića (84), tadašnjeg zapovjednika 5. zrakoplovnog korpusa, Slobodana Jeremića (74), načelnika za zračnu podršku, Đuru Miličevića (68), načelnika 105. lovačko-bombarderskog avijacijskog puka, Čedomira Kovačevića (72), referenta tadašnje kontraobavještajne službe pri nekadašnjem ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani te Ratka Dopuđu (66) i Damira Lukića (65), pilote koji su počinili napad.
Bajić i ostali terete se da su 7. listopada 1991. postupali prema ranije stvorenom planu zapovjednog vrha JNA. Jeremić je tog dana helikopterom Gazela došao na aerodrom Udbina te se sastao s majorom Miličevićem, kojeg se tereti da je naredio Ratku Dopuđi da kao pilot aviona Super Galeb G-4 s Kovačevićem, kao kopilotom i Lukićem kao pilotom drugog aviona G-4, raketiraju Banske dvore i objekte u njegovoj blizini. Dopuđa, Kovačević i Lukić tog su dana, oko 15 sati, doletjeli s aerodroma Udbina do Zagreba te je Dopuđa bombama MK-82 bombardirao Banske dvore. Lukića tužiteljstvo tereti da je na Banske dvore i objekte u blizini ispalio 16 raketa M-74 Munja, kalibra 128 milimetara, koje su pogodile objekte u blizini Banskih dvora. Nakon što je u rujnu 2023. godine na zagrebačkom Županijskom sudu konačno trebalo početi suđenje zbog raketiranja Banskih dvora, do suđenja na kraju ipak nije došlo, jer je svih šest optuženika bilo nedostupno hrvatskom pravosuđu. No, iako su svi optuženici i dalje nedostupni, u srpnju ove godine konačno je započelo suđenje za raketiranje Banskih dvora, a optuženima će se suditi u odsutnosti.
Tužiteljstvo i obrane sudu su predložile dokazne prijedloge i uglavnom su suglasni da se pročita dokumentacija u spisu, dok se obrana nije složila s čitanjem iskaza u istrazi saslušanih svjedoka. Oni su tražili njihovo neposredno saslušanje, čemu je sud udovoljio, no kako će biti saslušani svjedoci koji uglavnom žive u Srbiji koja ne odgovara na hrvatske zamolnice, još nije poznato, kako izvještava Večernjakova novinarka Ivana Jakelić, koja pomno prati čitav slučaj 35 godina starog ratnog zločina.