Desetak dana prije no što je uhićen s još tri osobe pod sumnjom za potpaljivanje požara na više mjesta u Ravnim kotarima, Vladimir Ćupić bio je pozvan na večeru kod susjeda Hrvata u inače većinski srpskom selu Biljanima Donjim. I Ćupić je također srpske nacionalnosti. Bio je to prijateljski, dobrosusjedski poziv, a na kraju večere domaćin je čak i otpratio gosta do njegove kuće malo dalje uz cestu. Otpratio ga je jer je brinuo za njegovu sigurnost dok prelazi prometnicu, s obzirom da je, kažu, i te večeri bio u onakvom stanju u kakvom su ga svi u selu viđali prečesto, i danju i noću. Često je pio. Preko puta svoje kuće držao je improvizirani štand uz prometnicu, odnosno na autobusnom ugibalištu, gdje je prodavao paradajz, lubenice i druge proizvode iz vlastitog ili iz uzgoja Daniela Stegnjajića, prijatelja koji je također uhićen zbog sumnje u ista kaznena djela, a zaradu od prodaje uglavnom bi odmah zapili. U dvorištu ispred ulaznih vrata kuće Vladimira Ćupića stoji drveni stol, na njemu nepopijena boca vina, a uokolo po zemlji i travi razbacane limenke piva.
– Mislili smo da nam je prijatelj, ali očito nije – kaže susjeda kod čije je obitelji Ćupić bio pozvan na prijateljsku večeru desetak dana prije požara. – Očito nije jer mislimo da je ovaj požar, koji je tu podmetnut stotnjak metara dalje prema autocesti, bio nama namijenjen. Da je bio namijenjen Škabrnji, bio bi na drugom mjestu zapaljen – dodaje. Te večeri uhićena četvorka palila je na više mjesta, i na mjestima bliže središtu Škabrnje gdje je toga dana na Veliku Gospu bilo puno ljudi na misi i fešti. U razgovoru s ljudima u Škabrnji vrlo jasno smo čuli njihov dojam da bi toga dana praktički cijela Škabrnja izgorjela da podmetači požara nisu na vrijeme uočeni, a policija i vatrogasci na vrijeme spriječili veću nesreću. U tom njihovom dojmu vrlo jasna je i ogorčenost činjenicom da su osumnjičenici za podmetanje požara njihovi susjedi srpske nacionalnosti, ne neki potpuni stranci, nego ljudi koji među njima žive.
Danijel Stegnjajić, za kojeg se ispostavlja da je dobivao državne poticaje za bavljenje poljoprivredom, tog je jutra pripremio šest janjaca za prodaju. – To je jutro kla’ janjce za feštu za Gospu. Što mu je poslije došlo u glavu te večeri, ja ne znam – kaže njegova majka s kojom kratko razgovaramo u dvorštu u utorak predvečer. Ispred kuće, na cesti, stoji policijski automobil. Čuvaju kuću uhićenog. Stegnjajić se, osim stočarstvom i poljoprivredom, bavio i postavljanjem keramičkih pločica.
U Škabrnji pronalazimo i ujaka čovjeka koji je, sa suprugom, vidio počinitelje, alarmirao policiju i dojavio registarsku oznaku automobila, što je kasnije pomoglo da budu brzo uhićeni. Taj muž i žena nisu bili jedini savjesni građani koji su odmah dojavili sumnjivo ponašanje. U selu Raštević, desetak kilometara jugoistočno od Škabrnje, također smo razgovarali s jednim čovjekom koji je dojavio o podmetanju požara na drugom mjestu. Ali, ovi koji su to učinili u Škabrnji, i koji su dojavili ključnu informaciju kao što je registarska oznaka počinitelja u bijegu, na svoje prvo i sasvim logično pitanje “ljudi, što to radite” dobili su, kako nam je prepričano, odgovor: “Šta vas briga šta radimo”. U selu Raštević svoje iskustvo nam opisuje Mladen Brkljača.
– Žena je vidjela da je netko upalio i autom pobjegao u ovom pravcu. Zvali smo policiju i vatrogasci su odmah reagirali. Za 7-8 minuta su došli, ali već je plamen bio 6 metara. Zvao sam policiju, baš sam zvao načelnika i tako mu ispričao, brzo su reagirali i ugasili, hvala Bogu, pa nije bilo puno štete. Što ću reći, prijatelju? Mi smo ovdje, ovaj dio, svi Hrvati. A ovo selo Zapužane, oni su Srbi. Nitko njima nije nikad ništa smetao. A što je njima u glavama njihovima, ja to ne znam. Tu živiš… Danas baš gledam da poticaje njima država daje jer imaju OPG-ove… – govori Brkljača.
Za primjer drugim teroristima - doživotni zatvor.