Susjed Aco ili dan kada je u prizemlju Jelinekova nebodera u Zapruđu Aljehin posljednji put pobijedio Capablancu

U studenom 2003. doselio sam se na šesnaesti kat jednoga od Jelinekovih tornjeva, na rubu prašume koja će, godinama kasnije, biti preuređena u park s jezerom. Prirodom posla kojim sam se bavio, a pomalo i zbog načina na koji se tim poslom bavim, većina je susjeda o meni znala mnogo više nego što ću ja ikada o njima saznati. Po načinu na koji su mi se obraćali, ili na koji mi se nisu obraćali, stvarao sam u sebi pretpostavke o tome što ti ljudi o meni i mom pisanju, a pogotovu o mom društvenom angažmanu, zapravo misle. Pa kad bi netko bio srdačan i prisan, kad bi me u oči gledao pri susretu na stubištu, pomislio bih da je to neki istomišljenik. A kad bi netko, obično je to bila neka neboderska gospođa, samo promrsila pozdrav, spuštala pogled i brzo šmugnula negdje u stranu, jeza me je hvatala od onog što o meni i mom pisanju misli. Iskreno govoreći, plašio sam se, nisam želio probleme, htio sam ostati nevidljiv.