Ustaše su bili veoma dobri momci. Nimalo naivni, kao što su neki pričali, kad ih uhvatiš, međutim, mnogi su plakali i molili. Ove zavoje što vidite po zglobovima… To nije rana, otekli su mi zglobovi dok sam ih tukao, obične kukavice. A bilo ih je iz svih krajeva Hrvatske, iz Zagreba, Samobora, Našica, Vukovara, a najžešći su bili oni iz Hercegovine. Našli smo i nekakve crnce i Šiptare, i jednog snajperistu Francuza... Ovako je, samo desetak dana nakon pada Vukovara, 29. studenog 1991., za srbijanski list Intervju, koji je u to doba imao posebnu rubriku "Heroji", zborio Spasoje Petković zvan Štuka. Negdašnji pripadnik JNA, koji je Hrvatima sudio bez suda, te krvave vukovarske jeseni imao je netom navršenih 19 godina.
"Ja sam običan, prosječan vojnik. Da mi je netko u prosincu prošle godine rekao da ću se boriti i ubijati, prebio bih ga. U to vrijeme sam razmišljao samo o djevojkama i kako ću upisati višu Kriminalističku školu u Zemunu. A sada… sada mi je sasvim svejedno hoću li ubiti čovjeka ili kokošku. Mogao bih ubiti i tebe kada bi mi digao živac. Ovdje sam naučio ubijati jer drugačije ne bih mogao preživjeti. Ovdje su ginuli oni koji su se bojali. Tko se nije plašio, ostao je živ. Ja sam 12 puta trčao na snajper i ništa. Neće me metak. Jači sam od sudbine", govorio je ubojica Jean-Michel Nicoliera.
Francuski dragovoljac postao je simbolom vukovarskog mučeništva. Bivši predsjednik Josipović posthumno ga je odlikovao za hrabrost i junaštvo, o njemu je napisan roman i snimljen film, njegovim je imenom nazvan most i u Vukovaru podignut spomenik. Pronalazak tijela i identifikacija posmrtnih ostataka heroja, ispraćenog na dostojanstveni počinak u studenom prošle godine, donijela je barem krhki mir njegovoj obitelji, ali i mnogo više od toga. Prije svega, snažnije pravno uporište za kazneni progon odgovornih za njegovu smrt, odnosno pravnu bitku koja je odmah otpočela pred sudom u Parizu, gdje nakon 35 godina čekanja traže odgovornost i poštovanje međunarodnog prava.
Jer, u cijeloj tragičnoj priči o heroju, danas nedostaje još samo jedno ključno poglavlje: pravda. Unatoč priznanju smaknuća na beogradskom suđenju za Ovčaru 2005., Štuka nikada nije odgovarao za zločin jer u Srbiji zbog suradnje s tužiteljstvom uživa status zaštićenog svjedoka. No pravda je danas nikad bliža, gotovo opipljiva, nakon vijesti iz Pariza o pripremi međunarodnog naloga za uhićenje ubojice, o čemu je Večernji list, kao i o odlasku srpske vrhovne javne tužiteljice Zagorke Dolovac u Francusku, pisao još polovinom kolovoza ove godine.
Hrvatska javnost nije imala prilike vidjeti lice krvnika: navodno, ali samo navodno i nikad potvrđeno, jedan je od zločinaca na potresnoj ratnoj snimci koja je zabilježila kako odvode civila Slavka Batika, koja je nakon pada Vukovara obišla svijet. Rodom iz Rume u srpskom dijelu Srijema, bio je praktički golobradi ročnik JNA kada je njegova jedinica – Gardijska motorizirana brigada – upućena u Vukovar, u pakao u kojemu će on postati jedan od glavnih, po zlu poznatih protagonista. O tome što je presudilo da mladić tek izišao iz srednje škole ostavi tako krvav trag, može se samo nagađati. Ono što se zna je da je Petković bio gorljivi zagovornik Velike Srbije. Parola mu je bila "Srbija do Tokija". I da se smatrao velikim vjernikom. U vojarni je, u vrijeme prije rata, tražio da za pravoslavni Badnjak jede ribu. Zato su ga i prozvali Štuka.
Zna se također da je uspio preživjeti rat u Vukovaru i da se borio u prvim redovima, no manje je poznato da je jednom za dlaku izbjegao smrt: metak je tada pogodio nož zataknut za pojas. Hrvatska je protiv njega podignula optužnicu netom nakon mirne reintegracije Podunavlja. I za njim izdala Interpolovu tjeralicu. Petković se u međuvremenu našao i na prvoj optužnici za Ovčaru na beogradskom Sudu za ratne zločine. Kako je taj slučaj prepušten tamošnjem sudu, Hrvatska je od svoje tjeralice odustala, vjerujući da će Petković biti osuđen u Beogradu. "Dok su se vodile borbe u Vukovaru, zarobili smo dvoje ljudi. Rekli su nam da su Jehovini svjedoci, da s ratom nemaju ništa i molili da ih ostavimo kod kuće. Pustili smo ih, ali se Štuka vratio, zaključao ih u zahod, a onda bacio dvije bombe kroz prozor", tako je Petkovićevu ratnu ulogu opisao Miroslav Đanković, dobrovoljac Srpske radikalne stranke koji se borio u Vukovaru. Njegovi suborci tvrdili su i da je ubio nekoliko desetaka ljudi na Sajmištu - staraca, žena i djece - koji su u podrumima nakon pada grada bili izloženi na milost i nemilost srpskoj vojsci.
Na VUPIK-ovoj farmi trebalo je likvidirati 200-njak ranjenih branitelja i civila dovezenih iz vukovarske bolnice. Petković je već u to vrijeme bio avansirao do položaja kurira kapetana Miroslava Radića. Sudjelovao je u krvavom "špaliru". Metalnom šipkom mlatio je ljude dovedene iz bolnice. Prvi je započeo s likvidacijama. Iz hangara je izveo petoricu zarobljenika, među njima je bio i Jean-Michel Nicolier, prva od 262 žrtve Ovčare. Dragutin Berghofer Beli, koji je preživio Ovčaru, svjedočio je da se Francuza prvi dohvatio Kemal Đođić Kemo. "Čim je ušao, pitao je gdje je Francuz. Jean je odmah istupio. 'Dođi, majku ti ustašku, Kemo će ti pokazati', rekao je i onda ga tukao palicom, a mi smo svi morali gledati kako mladi Jean vrišti i plače od bolova. Svi smo plakali, pa i ja", posvjedočio je Beli. Onako prebijenog Štuka ga je upucao u zatiljak iz pištolja te mu iz džepa uzeo 20 franaka. Vezu Štuke i Jean-Michela svjedoče osuđenici za zločin na Ovčari: i Miroslav Đanković i Nada Kalaba.
"Izveo je petoricu. Kad se vraćao, dahtao je kao pašče i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio. Jedan od ubijenih bio je i neki Francuz. Kasnije mi je Štuka rekao da je Nadi Kalabi poklonio 20 franaka s posvetom", svjedočio je Đanković, a da je primila novčanicu potvrdila je i Kalaba. Slijedila su nova ubojstva na Ovčari. I kod hangara. I na jami, deseci žrtava. Petković nije bio nikakav marginalac, nego jedan od ključnih ubojica u "armijskoj tvornici smrti". A onda je, u jednom od spektakularnijih obrata u turobnoj vukovarskoj priči, Petković iz optuženika postao svjedok-suradnik. Tvrdio je da je te jeseni 1991. bio tek ustrašeni vojnik koji se panično bojao zapovjednika vukovarskog TO-a Stanka Vujanovića. Te da je, po njegovu naređenju, i u strahu za svoj vlastiti život, ubio pet ljudi. Sud mu je "priznao" tri ubojstva. I oslobodio ga svake krivnje.
U Srbiji započet proces protiv dvanaestorice zbog zločina na Ovčari, prvom presudom bit će okončan 2009. godine, a tek u siječnju 2018. godine i drugostupanjskom. Četvorica su oslobođena zbog nedostatka dokaza, a osmorica osuđena kaznama u trajanju od pet do maksimalnih 20 godina. Jedan od ključnih dokaza tužiteljstvu bio je iskaz pokajnika, upravo Spasoja Petkovića zvanog Štuka. Zbog svojih svjedočanstava nikada nije osuđen za Ovčaru u tom postupku, prihvaćajući savjet novosadskog odvjetnika Branka Dušića, kojeg je angažirao njegov otac. "Rekao sam mu pošteno i ljudski: Ti ne možeš izdržati 20 godina robije", ispričao je odvjetnik.
Na društvenim mrežama dugo je kružila informacija da spokojno živi u Vognju kraj Rume. Ogorčen zbog farse na suđenju u Beogradu, Paul Nicolier odlučio je okrenuti broj telefona ubojice svoga brata. "Ja sam se predstavio. Nije rekao ništa. Samo šutnja. Onda je spustio slušalicu. Tako je završio razgovor", ispričao je Paul u dokumentarnom filmu "Sve je bio dobar san". U travnju 2018. stiže vijest da su policijski službenici Ravnateljstva policije, u koordinaciji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku, dovršili višegodišnje kriminalističko istraživanje te podnijeli kaznenu prijavu protiv, tada, 45-godišnjeg srbijanskog državljanina. Premda se u priopćenju ne navodi njegovo ime, riječ je o Spasoju Petkoviću Štuki.
Terete ga da je, sudjelujući u agresiji na Republiku Hrvatsku, nakon okupacije Vukovara počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Provedenim kriminalističkim istraživanjem utvrđeno je da je osumnjičeni tijekom listopada 1991., nakon okupacije Sajmišta, sudjelovao u odvođenju i ubojstvu sedam civila, od kojih se troje još vode kao nestale osobe. Također se sumnja da je osumnjičeni u poslijepodnevnim i večernjim satima 20. studenoga 1991., u hangaru na poljoprivrednom dobru Ovčara, sudjelovao u zlostavljanju i ubojstvima zarobljenika dovedenih iz vukovarske bolnice te je tom prilikom usmrtio više osoba, među njima i francuskog dragovoljca. No, tek prošle jeseni, uoči pogreba francuskog dragovoljca, glavni državni odvjetnik Ivan Turudić izjavio je da je istraga o njegovu ubojstvu prekinuta 2019. godine zbog izostanka suradnje Srbije.
"Srbiji smo poslali zamolnicu da se ispita Spasoja Petkovića, ali tome nije udovoljeno. Postoji niz dokaza u prethodnom postupku, pa i njegova izjava da je upravo on ubio Nicoliera, međutim, našoj zamolbi nije udovoljeno sa srpske strane", rekao je Turudić novinarima, dodajući kako su svi dokumenti u vezi s tim ratnim zločinom dostavljeni Francuskoj. A tamošnji odvjetnik obitelji, Ghislain Dubois, kao i njegov kolega u Hrvatskoj, Arnaud Bilen, uvjereni su da Francuska, čiji je Nicolier državljanin, kao utjecajna država može dovesti do kraja taj predmet. Tome se nada i obitelj Nicolier, kao i cjelokupna hrvatska javnost. Pravdi ovoga puta ne bi smio izbjeći ratni zločinac Štuka, koji se desetljećima smijao u lice hrvatskoj pravnoj državi, uz poruku izrečenu još krvavih ruku: "Jači sam od sudbine".