U trenutku kad je pandemija koronavirusa onemogućila normalan odlazak u školu, nastava na daljinu pokazala se idealnom u ovoj nepredviđenoj situaciji. No, da i nije sve tako idealno i da je online nastava daleko drukčija od one koju su očekivali učenici, smatra srednjoškolka Lea.
Ona smatra kako su profesori koji se trude u manjini i da učenici dobar dio dana provode rješavajući zadatke koje im nikada nitko nije objasnio. Lea se u pismu zapitala, ako se obrazovanje svelo samo na to, jesu li profesori uopće potrebni.
Pismo objavljeno na Srednja.hr objavljujemo u cijelosti.
"Jedna od najčešćih tema ovih dana, a da nije korona, jest online škola. Inspirirana pismima nekih vaših čitatelja, odlučila sam i sama podijeliti svoje mišljenje.
VIDEO: Što znamo o državnoj maturi?
Situacija u kojoj se nalazimo nikome nije laka i svi se snalazimo kako znamo. Zato bih prvenstveno htjela zahvaliti svim profesorima čiji se trud i podučavanje osim u fizičkim školama očituju i u virtualnima. Svaka pohvala i samo tako nastavite!
Međutim, bojim se da su takvi profesori u manjini. Online škola na početku je zvučala odlično. Svi smo mi učenici vjerovali da će to izgledati ovako nekako – ustaneš se kad ti odgovara i baviš se nekim svojim zanimacijama (moji prijatelji, također maturanti, radovali su se zajedno sa mnom što ćemo imati više vremena učiti za maturu), a onda odeš na Teams i riješiš što imaš. Pa, malo smo se prevarili. Iznenađujuće, ali online škola nekako oduzima više vremena nego fizička. Zadatci koje dobijemo često se ne daju riješiti u vremenu od 45 minuta (koliko traje redovan školski sat), već oduzmu mnogo više.
Glavni je problem što u većini slučajeva nisu prisutna objašnjenja, već najčešće samo prezentacija (koju u nekim slučajevima nije napravio profesor, nego izdavačka kuća udžbenika) i uputa “riješite i pošaljite”. A prezentacija, naravno, sadrži potpuno novo gradivo čije shvaćanje mnogima oduzima puno vremena, pogotovo ako je riječ o matematici, fizici, kemiji…
Onda, kad primjerice odradiš matematiku, vidiš da su na Teams u međuvremenu stigli zadatci iz još triju predmeta. Uz uzdah, krećeš rješavati. Naravno, rokovi postoje,ali čak i ako su velikodušni, bez konstantnog rješavanja ubrzo se nađeš zatrpan pod gomilom zadataka. Nakon što si napokon riješio sve s Teamsa, odeš na mail (jer, radi se na barem tri platforme) i tamo nađeš još zadataka. Kada pak to riješiš, sjetiš se da bi trebao učiti i za maturu, a umoran si, mrzovoljan, zabrinut i rastresen.
Najlakše je poslati hrpu zadataka koji tobože služe za savladavanje novog materijala (tako se to stručno kaže), ali u biti je cilj da učenici sve sami obrade, a profesor kroz poslane odgovore dobije dokaz da je odradio svoj posao. Je li profesorski posao uistinu samo slanje zadataka i davanje ocjena, kao što to u većini slučajeva ispada ne samo u virtualnoj, već i u realnoj školi? Ako se obrazovanje svelo samo na to, jesu li nam profesori uopće potrebni? Opravdanost štrajka upitna je za mnoge profesore, ali neću sada ulaziti u to.
Voljela bih da se online škola prestane shvaćati kao fizička jer ona to nije. Drugačija situacija zahtijeva drugačiji pristup, a u ovom bi se slučaju trebao napraviti odmak od klasičnog načina podučavanja. Manje zadataka, više objašnjenja i više solidarnosti. U slučaju maturanata, više brige oko mature umjesto inzistiranja na detaljnom učenju deset do petnaest predmeta.
Hvala i svima želim brz završetak karantene!" stoji u otvorenom pismu srednjoškolke.
U zemlji sa 99% odlikasa, gdje na faksu svaka ocjena ima svoju cijenu, gdje su profesori sa partijskim karticama, gdje su studenti polupismeni, gdje su politicari bivsi vodo-instalateri i da ih razumijes, moras imati prevodioca, gdje su pojam uspjeha prostitutke i "poduzenici". Toj zemlji tkz obrazovni sustav nije potreban.