Spor sa Slovencima znači kraj politike popuštanja

Hrvatska u vanjskoj politici nikad nije bila određenija i čvršća, pohvalio se jedan pripadnik vladajućeg HDZ-a, a s tom su ocjenom ovaj put suglasni i političari iz opozicije, a i nezavisni politički promatrači. Inzistiranjem na tome da se granični spor mora riješiti pred Međunarodnim sudom pravde iako pritom nije odbio Rehnov prijedlog o medijaciji, Sanader je u nekoliko tjedana bitno promijenio dosadašnju retoriku o Europskoj uniji.

Večernjakovi sugovornici iz krugova relevantnih političkih aktera i promatrača smatraju da je Hrvatska prvi put podvukla crtu neprestanom uvjetovanju. Prvi put je jasno naznačila liniju ispod koje neće popustiti. Neki smatraju i da je riječ o strateškom zaokretu te da je takvom retorikom markiran “kraj politike popuštanja” kakvoj smo svjedočili u svim prijašnjim sličnim situacijama, kao na primjer u slučaju ZERP-a.

– Politički više nije moguće izvesti ništa drugo osim inzistiranja da se granični spor riješi po međunarodnom pravu. Bilo kakav dogovor o teritorijalnim ustupcima izvan tog načela “ubio” bi svakog u politici – kaže SDP-ov potpredsjednik Sabora Neven Mimica.

Zanimljivo je da čvrsti hrvatski stav ovaj put nije naišao na negodovanje, već, dapače, na odobravanje u europskim krugovima. Javna potvrda toga odobravanja stigla je u četvrtak iz Europskog parlamenta koji je sa 548 glasova za i 40 protiv izglasovao rezoluciju o napretku Hrvatske koja je za rješenje graničnog spora sa Slovenijom podržala načelo međunarodnog prava.



Slovenski amandman o načelu pravednosti nije prihvaćen. Iako rezolucija europskih parlamentaraca nije pravno obvezujući tekst, to je očiti znak da nova strategija daje rezultat. Za takav je zaokret nekoliko mogućih uporišta. Kad je Pahorova vlada zbog graničnog spora iznenada blokirala 11 pregovaračkih poglavlja, Europska unija u tome očito nije prepoznala nikakvu principijelnost.

Kako kaže direktor Centra za politološka istraživanja, politolog dr. Anđelko Milardović, dolaskom Pahora na vlast dogodila se i “jelinčičizacija” slovenske državne politike. Sam je slovenski premijer preuzeo Jelinčičevu ulogu i stavio se na čelo desnog radikalnog populizma. Europa koja je svojedobno znala reagirati na Heidera u vrhu austrijske politike sad se našla pod optužbom da ima dvostruke kriterije.

– Istodobno dok načelno propagira vladavinu prava, kad se pojavi konflikt, EU od tog načela odustaje – kaže Milardović.

Početak Pahorova kraja
Utjecajni europski promatrači brzo su došli do zaključka da bi Pahorovo inzistiranje na blokadi hrvatskih pregovora moglo značiti i početak njegova kraja. Umjesto “win-win” rezultata, Pahor je na putu da se dovede u “lose-lose” poziciju. S obzirom na to da Hrvatska ne odustaje od načela međunarodnog prava, Pahorovim inzistiranjem na blokadi pregovori bi se mogli oduljiti, ali ni Slovenija neće dobiti rješenje za granicu.



A Pahorov populizam u određenim je slovenskim krugovima stvorio u tom pogledu velika očekivanja. Sasvim je moguće da njegov glavni suparnik Janša na kraju iskoristi tu poziciju za sebe.

Treće Sanaderovo uporište krije se u okolnosti da čelnici Europske komisije također trebaju uspjeh. I Barrosu i Rehnu stalo je do toga da mandat završe s Hrvatskom u plusu. – Mala država poput Slovenije ne može unedogled vući za rep moćan sustav kao što je Europska unija a da u tome ne bi bilo baš nikakve krivnje Bruxellesa – kaže Milardović.

Četvrto, ali ključno Sanaderovo uporište je u međunarodnom pravu, u dokumentima UN-a i Europskog vijeća koji upućuju na mirno rješavanje graničnih sporova, no u vrijeme sveopćeg političkog pragmatizma imati pravo na svojoj strani ne znači puno ako u svoje argumente ne uvjeriš dovoljno saveznika.

Europska unija ostaje pri tome da Hrvatska može stići završiti pregovore “u skladu s indikativnim kalendarom” što ga je objavila Komisija, pod uvjetom da ubrza svoje reforme na koje je obvezna u pristupnom procesu. Parlamentarni izvjestitelj za Hrvatsku Hannes Swoboda izjavljuje da će Hrvatska ući u EU 1. siječnja 2012. godine, nakon postupka ratifikacije pristupnog ugovora.

Hoće li biti tako ili je Hrvatska već u nenadoknadivu zakašnjenju, kao što neki tumače, neće se znati sve do pretkraj godine. Neven Mimica procjenjuje da bi završetak pregovora mogao u najgorem slučaju pasti u prvoj polovici 2010. godine. – Sadašnja neizvjesnost i dogovori o medijaciji mogli bi se vući do jeseni. Europa je sada najviše usredotočena na ekonomsku krizu. U jesen će se vratiti Lisabonskom ugovoru. Tada će hrvatski pristupni ugovor postati aktualan kao “nosač” jamstva za irsko pristajanje na Lisabonski ugovor.

– Istina, EU može i na drugi način riješiti ratifikaciju jamstava Irskoj, ali Hrvatska joj je potrebna kao “nosač” ne samo za taj dokument nego i kao “nosač” za regionalnu stabilnost. Moja je procjena da će tek tada početi ozbiljan pritisak na Sloveniju. Jedino ta kombinacija europske odlučnosti da Slovenija ne smije sprečavati unutarnje preuređenje Unije i hrvatske nepopustljivosti u jesen može dovesti do deblokade – kaže Mimica.



More kao nacionalni mit
– Nadam se da će Sanader ostati čvrsto pri stavu da nema političkog dogovora o granici – rekao je također SDP-ov potpredsjednik Sabora. Po njegovu mišljenju, slovenskom premijeru Pahoru još je teže. – Slovenska je politička elita podigla vezu s otvorenim morem na razinu nacionalnog mita.

Pahor ne može tu ljestvicu spustiti, a ne može je ni preskočiti. Preostaje mu samo skakutati oko te ljestvice, što može potrajati. Slovenija mora početi razmišljati o tome da držanjem Hrvatske u pat-poziciji ništa ne dobiva, ni rješenje graničnog pitanja, a gubi dobrosusjedske odnose. Ali Pahor očito još misli da može isprovocirati neki naš pogrešan potez – kaže Mimica.

Što ako blokada ipak potraje, ako se ne ostvari optimističan scenarij o završetku pregovora do kraja ove ili proljeća iduće godine? – Za Vladu i HDZ tada će najveći izazov biti to da ne popusti pred raspoloženjem tipa “što će nam EU koji je i sam pred raspadom”. Taj se vrijednosni sustav već počeo uvlačiti u javnost i HDZ bi taj trend trebao preokrenuti. To mi se čini jednako važnim kao i izdržati u inzistiranju na međunarodnom pravu za granični spor – zaključuje Mimica.