Spašavanjem Grčke cijela Europa zarazit će se jugoslavenskim sindromom

Držati Tita na površini – bila je to hladnoratovska formulacija američke vanjske politike prema Titovoj Jugoslaviji, koja je ovdašnje privrženike zapadnih demokratskih tradicija dovodila do očaja. “Kako je moguće da domovina slobode i demokracije održava na životu jednog komunističkog diktatora?”, pitali su se u čudu. Ipak je bilo upravo tako – jugoslavenski komunizam je građen na američkom dolaru, a geopolitički interesi odnijeli su štih moralnim obzirima i zdravome razumu.

Ako se pitate zašto Hrvatska i sve ostale države nastale raspadom Jugoslavije, za razliku od ostalih komunističkih zemalja, nikada nisu imale snažnu liberalnu i demokratsku opoziciju pa i danas bauljaju još duboko u socijalizmu i socijalističkim politikama – odgovor nije u mitskom “Balkanu”, “balkanskom mentalitetu” ili nedostatku demokratskih tradicija, već u spomenutom paradoksu da je naša diktatura imala blagoslov demokratskog Zapada. Ovdje komunizam nije došao na ruskim tenkovima i nije njima održavan, već je instaliran kao posljedica geopolitičkih igara zapadnih sila sa Staljinom.

Kada se komunistički svijet rušio, a Zapad za narode koji su živjeli pod sovjetskom okupacijom postao metafora kapitalizma, demokracije i slobode, za nas to pravilo nije važilo. Kod nas je bilo sasvim normalno biti okrenut Zapadu i biti socijalist. To je i danas tako. Blagodati pada Berlinskog zida ovdje nisu imale nikakvog učinka. Zato je za nas Zapad još uvijek metafora socijalizma, možda humanijeg, ljepšeg i modernijeg od onog s Titovim licem, a liberalni kapitalizam prokazana i prevladana doktrina 19. stoljeća, a nikako obećanje i nada za 21. stoljeće.

Ako sad pogled bacimo na ono što se upravo događa u Grčkoj i oko nje, ne možemo odoljeti a da ne vidimo isti model ponašanja Zapada na djelu i da se “jugoslavenski sindrom” širi Europom. I gotovo iz istih razloga – opet geopolitika, a ne zdrav razum, ekonomski ili moralni obziri, igra presudnu ulogu. I opet su oni kojima su liberalizam i demokracija na srcu bačeni u očaj. Naime, kao što možemo vidjeti iz zadnjih vijesti iz Atene, Bruxellesa i Washingtona, politički pritisci potisnuli su u stranu logiku, a europske zemlje bit će natjerane na kompromis s Tsiprasovom vladom. Zapad je, dakle – točnije, Washington – ponovno odlučio “držati iznad vode” jednog komunističkog lidera, kako ne bi izletio iz EU i eventualno odletio u naručje Rusiji i kako bi se očuvala neokrznuta američka ideološka tvorevina zvana Europska unija. Ceh će, naravno, “solidarno” platiti europski zatočenici ove ideološke tvorevine, zajedno s Grcima, unatoč njihovoj demokratskoj volji izraženoj na referendumu. Kao što se moglo i pretpostaviti, uzajamno blefiranje Tsiprasove vlade i eurokrata došlo je do zida. Da je igri došao kraj najjasnije je izrazio i povukao crtu američki ministar financija Jacob Lew rekavši da bi kolaps Grčke i njen izlazak iz EU bio geopolitička greška. Podržala ga je direktorica MMF-a Christine Lagarde plediranjem za restrukturiranje i otpis dijela grčkih dugova. Francuski premijer Manuel Valls otvoreno je rekao da je “držanje Grčke u Europi od najvećeg geostrateškog i geopolitičkog interesa”. Sada se oglasio i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk pozivajući vjerovnike da daju “realistički prijedlog” kako bi se došlo do “kompromisnog rješenja”.

Kao što piše britanski Guardian, “poruka iz Washingtona je konačno stigla u Europu”. Europljani su popustili pod pritiskom Washingtona i jedinstveno prisegnuli na novo spašavanje Grčke, iako je svima jasno da Grci neće održati ni ovo obećanje, kao što se nisu držali ni prethodnoga. Jedino je još ostalo da pod ovim pritiscima poklekne i njemačka kancelarka Angela Merkel. Malo nade pruža njezina izjava od četvrtka dana u Sarajevu, da već imamo iskustva s otpisom i odgodom plaćanja grčkog duga, te da nema govora o “rezanju” duga. Može se očekivati da će se i Njemačka na kraju prikloniti zahtjevima Washingtona i eurokrata te da neće pustiti Grke “niz vodu”.

I tako se šou nastavlja. Priču o grčkoj otplati duga vidjet ćemo ad kalendas Graecas. Da stvar bude još gora, građani Europe će i dalje, uz dopuštenje svojih poslušničkih parlamenata, plaćati grčke fantazije o komunističkoj revoluciji i kapitalističkom standardu, a takvi socijalistički mokri snovi će se i dalje nazivati “reformama”. I, naravno, kada stvar opet propadne, za promašaje takve politike bit će okrivljen neoliberalni kapitalizam. Oni koji drže do slobode i demokracije s takvim muljažama ne trebaju imati ništa. Pogotovu ako su već imali iskustva s “jugoslavenskim sindromom”. Nažalost, živimo u svijetu koji nije puno drukčiji od onog kada su Titu stizali dolari da bi gradio svoju socijalističku utopiju. Samo je sada taj sindrom zahvatio i sam Zapad.

>>Putin Europskoj komisiji: Gdje ste bili prije dužničke krize u Grčkoj?

>>Prihvatio sve što je na referendumu odbijeno, sad treba uvjeriti da ne blefira