Šok u Prištini: Haag traži 180 godina zatvora za vrh Oslobodilačke vojske Kosova

Kosovo je u šoku nakon zahtjeva Specijaliziranog tužiteljstva u Haagu koje je, u završnici sudskog postupka, zatražilo ukupno 180 godina zatvora za bivše čelnike Glavnog stožera Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) – Hashima Thaçija, Kadrija Veselija, Jakupa Krasniqija i Rexhepa Selimija. Za svakog od optuženika zatraženo je po 45 godina zatvora, uz tvrdnju da su imali potpunu kontrolu nad sustavom pritvora, odlučivali o sudbini zatočenika te kolektivno donosili odluke koje su rezultirale teškim zločinima.

Tužitelji su tijekom završnih riječi naglasili svjedočenja obitelji nestalih, navode o mučenjima, ubojstvima i pokušajima manipulacije dokazima, poručivši da se radilo o sustavnom djelovanju s ciljem preuzimanja potpune kontrole nad Kosovom. U nastavku završnih riječi, Glavna tužiteljica Kimberly West pred sudom je detaljno iznijela svjedočenja obitelji nestalih, naglasivši da su mnogi svjedoci riskirali sigurnost dolaskom pred sud kako bi opisali dugogodišnju bol, neizvjesnost i gubitak najbližih.

Posebno je istaknula iskaz svjedoka označenog kao 04811, koji je naveo da već 25 godina nema nikakvu informaciju o sudbini člana svoje obitelji, dodajući da je upravo ta neizvjesnost najteži oblik patnje. West je upozorila i na pokušaje utjecaja na dokaze, njihovo ublažavanje ili promjene, ističući da su takvi pokušaji bili usmjereni ponajprije u korist Hashima Thaçija, bivšeg predsjednika i prvog premijera Republike Kosovo. Govoreći o njegovoj ulozi u sustavu pritvora, Tužiteljstvo se pozvalo na svjedočenje bivšeg dužnosnika Human Rights Watcha Fredricka Abrahamsa, koji je opisao pokušaje oslobađanja dvojice zaposlenika novinske agencije Tanjug. Prema njegovu iskazu, Thaçi je rekao da njihovo puštanje nije moguće bez odluke vojnog suda kojim je upravljao Sokol Dobruna.

Tužiteljica Clare Lawson pojasnila je da se međunarodne organizacije nisu mogle miješati u sudske procese OVK-a te da civilne pravosudne strukture nisu imale stvarni utjecaj. Sudovi su, prema njezinim riječima, odlučivali i o smrtnim kaznama, često na temelju osobnih odnosa, dok su presude potpisivale osobe koje formalno nisu bile dio sudskih tijela, uključujući pripadnike Glavnog stožera. Kao dokaz odgovornosti Jakupa Krasniqija, Tužiteljstvo je prikazalo naredbu za pojavljivanje u Glavnom stožeru upućenu Blerimu Kuçiju te Ekremu Rexhiju, bivšem zapovjedniku zone Paštrik koji je ubijen nakon rata. Dokument je potpisan od Krasniqija u svojstvu zamjenika zapovjednika, što, prema tužiteljima, potvrđuje njegovu zapovjednu ulogu.

U slučaju pritvorskog centra u Klečki, Tužiteljstvo tvrdi da je Rexhep Selimi osobno sudjelovao u zlostavljanjima. Prema iznesenim dokazima, lokacija između Klečke i Divjake, gdje se nalazilo sjedište Glavnog stožera OVK-a, od kraja 1998. do lipnja 1999. služila je kao pritvorski objekt kojim je upravljala vojna policija. Pritvorenici, među kojima su bili i Srbi i Albanci, ondje su držani od nekoliko dana do nekoliko tjedana, brutalno premlaćivani, a najmanje 11 osoba je ubijeno.

Lawson je navela da svjedočenje Douglasa Younga, kao i drugi dokazi, jasno pokazuju da su za događaje u Klečki, osim Selimija, znali i Jakup Krasniqi te Kadri Veseli. Prema iskazima, više visokorangiranih osoba imalo je izravna saznanja o funkcioniranju tog pritvorskog centra i sudjelovalo u njegovu radu. Tužitelj Nathan Quick istaknuo je da je Glavni stožer OVK-a djelovao kolektivno, donosio odluke koje su se sustavno provodile te imao izravne ovlasti nad zapovjednicima područja. Tijekom završnih riječi, Tužiteljstvo se pozivalo i na službena priopćenja OVK-a, osobito ona usmjerena protiv srpskih kolaboracionista, institucionalista i pacifista. West je zaključila da su zločini bili dio šire strategije čiji je cilj bio učvršćivanje potpune kontrole nad Kosovom.