Snježana Banović i neke nevolje s time što prosjek u hrvatskoj kulturi nije statistička nego je elitistička kategorija

Redovita profesorica na Odsjeku produkcije na zagrebačkoj Akademiji, bila je kratkotrajna ravnateljica Drame u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, te članica onoga prvog Vijeća za kazalište Ministarstva kulture iz 2001. Skoro cijelo jedno punoljetstvo zatim biva potjerana iz Savjeta za kulturu SDP-a. Pojavila se, dakle, u kulturno-političkom životu u vrijeme kada je Račan najavio neku drukčiju paradigmu u kulturi, a od kulturno-političkog života (zasad) odustala je kada u SDP-u nije više bilo nikoga tko bi znao što bi to bila kultura. U vrijeme kada je počinjala, bila je perspektivna i prodorna kazališna autorica, redateljica, dramaturginja, prevoditeljica, hrabra i darovita, voljena u medijima i u javnosti - tada se, naime, činilo da javnost u Hrvatskoj postoji - spremna da se do kraja založi za stvar u koju vjeruje. U vrijeme kada je završila sa SDP-om odavno je već bila izvan živog kazališta. Niti je režirala, niti ju se uzimalo u obzir. Premda ne možemo znati kako je nestala, budući da se nestanci u hrvatskoj kulturi odvijaju uglavnom neobjašnjeno, tiho i uvijek po mraku, ne bi se baš moglo reći da je prestala raditi jer je poželjela biti nešto drugo, a ne više kazališna redateljica. Istina, stvorila si je akademsku karijeru, doktorirala je, pa se istraživački počela baviti Hrvatskim narodnim kazalištem, onim ustaškim i onim manjinskim, antifašističkim, unutar nečega što se zvalo Hrvatsko državno kazalište, a zatim i poslijeratnim socijalističkim Hrvatskim narodnim kazalištem, koje je u istoj zgradi, te u značajnoj mjeri i s istim ljudima trebalo stvarati kulturu novoga doba. Premda je istraživala profesionalne karijere nekih drugih ljudi, ona se pomalo, makar kroz slutnju i alegoriju, bavila neostvarenim dijelom vlastite karijere. Osim toga, s dvije svoje kapitalne knjige “Država i njezino kazalište”, podnaslova “Hrvatsko državno kazalište 1941.- 1945.”, i “Kazalište za narod”, podnaslova “Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955. od socrealizma do samoupravljanja”, stvorila je kontekst za razumijevanje Šnajderova “Hrvatskog Fausta”, tog permanentnog hrvatskog kulturnog skandala, koji traje već duže od četrdeset godina, i tog bez sumnje europski najrelevantnijega hrvatskog dramskog teksta. Priča o tom Faustu na neki je način, u svojim kasnim refleksima i odbljescima, i priča o njoj.