Ukidanje smrtne kazne temeljni je civilizacijski uvjet koji moraju zadovoljiti sve zemlje koji kreću na put europskih integracija. Upravo je to jedan od temeljnih uvjeta za primanje neke zemlje u članstvo Vijeća Europe, što je prva stepenica na putu prema čvršćim europskim integracijama.
Jedina europska zemlja koja još uvijek prakticira smrtnu kaznu (jedno pogubljenje u 2016.) jest Bjelorusija koja do sada i nije pokazala volju da se pridružuje Europi.
U svome procesu pridruživanja Europi Turska je smrtnu kaznu ukinula i za mirnodopske i za zločine u ratu, no ovih dana postaje više nego jasno da će predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posegnuti za uvođenjem smrtne kazne koja će poslužiti i kao nagrada za sve njegove istomišljenike koji se skupljaju po ulicama i traže smrt za sve Erdoğanove protivnike, ali i kao vrlo specifično oružje za obračun s Europskom unijom.
On je već pozvao turske parlamentarce da odmah nakon referenduma 16. travnja, kojim će se povećati predsjednikove ovlasti, u hitnu proceduru puste prijedlog za ponovno uvođenje smrtne kazne. On taj zakon još treba potpisati, ali već je najavio da raširenih ruku čeka da taj papir dođe pred njega.
Potpuno je svjestan da će na to sasvim sigurno vrlo žestoko reagirati i Vijeće Europe i Europska unija jer će Turska tim činom prekršiti Europsku konvenciju o ljudskim pravima. Erdoğan jako dobro zna da za Tursku sa smrtnom kaznom nema mjesta u europskim integracijama pa će mu uvođenje smrtne kazne poslužiti kao sredstvo kojim će Europu isprovocirati da Tursku suspendira iz svih europskih organizacija.
Ako se taj scenarij obistini, Erdoğan i njegovi bit će vrlo sretni jer će upravo to biti još jedan dokaza da Europa i Zapad nisu samo protiv Erdoğana već su smrtni protivnici svih Turaka, ali i islama kao vjere.
U ovom scenariju Europa će se pokazati kao entitet koji se okreće protiv Turske. Stoga nije nimalo čudno što proerdoganovski mediji već naveliko pišu o “ratu križa protiv polumjeseca” iz čega se dade iščitati upravo to da je križ taj koji će započeti rat, polumjesec taj koji će biti napadnut i koji će se na neki način morati braniti.
A predsjednik se već okružio militantnim nacionalistima koji već odavno traže da Turska postane jaka i nezavisna od bilo koga. Zapad i Europa trebali bi se bojati upravo takve jake i neovisne Turske koja ne podliježe nikakvoj kontroli izvana.
U kontekstu svega ovoga nije nimalo čudno što je Erdoğan prošloga tjedan suspendirao čitav niz aktivnosti svoje zemlje unutar NATO-a. Ako Erdoğan na referendumu dobije ovlasti koje je zatražio, vjerujem da je pitanje trenutka kada će poduzeti neke nove korake kojima će Zapadu pokazati da želi van i iz NATO-a.
Do sada su glavni neprijatelji turskog društva pod Erdoğanovom komandom bili gulenisti, teroristi i njihovi pomagači te Kurdi i njihovi pomagači. Na taj popis sada polako ulaze i oni Turci koji su u svojim promišljanjima o životu i politici okrenuti prema Zapadu. Erdoğan jedva čeka pokazati nam da je i to zločin za koji se dobiva smrtna kazna.
>> Erdogan odgovornost za Srebrenicu pripisao Nizozemskoj i upozorava na fašizam u Europi